(Redakcijski pročišćeni tekst,
'Narodne novine', br. 60/96, 113/97, 7/99, 112/99, 119/99 -ispravak, 44/00,
63/00, 80/00, 109/00, 54/01, 58/03, 198/03, 55/04, 77/04 -ispravak, 153/05,
79/07, 34/08)
Na snazi i
primjenjuje se od 26. ožujka 2008.
Članak 1.
Ovim se
Pravilnikom podrobnije uređuje primjena Zakona o porezu na dodanu vrijednost (u
daljnjem tekstu Zakon).
Članak 2.
Predmet oporezivanja je svaka isporuka dobara ili usluga
obavljena u tuzemstvu uz naknadu, vlastita potrošnja, uvoz dobara u tuzemstvo, te
isporuke dobara i usluga što se obave uz naknadu, bez naknade ili povoljnije
uvjete vlasnicima udjela i članovima njihove uže obitelji kao i drugim
primateljima, ako su ispunjeni ostali Zakonom propisani uvjeti.
Članak 3.
(1) Isporuka koja podliježe oporezivanju je ona koju
poduzetnik (isporučitelj) u okviru svoje poduzetničke djelatnosti (poduzeća)
obavi u tuzemstvu uz naknadu.
(2) Isporukama u tuzemstvu ne smatraju se isporuke unutar
slobodne zone i isporuke unutar carinskih skladišta.
(3) Pod
isporukom se razumijeva isporuka dobara i obavljanje usluga.
(4) Isporukama
koje podliježu oporezivanju razumijevaju se sve isporuke čije je oporezivanje
propisano Zakonom, a mogu biti oporezive ili oslobođene plaćanja poreza.
(5) Isporukama
koje ne podliježu oporezivanju razumijevaju se one isporuke čije oporezivanje
nije propisano Zakonom.
(6) Isporuka u
općenitom smislu postoji u slučaju kada isporučitelj daje primatelju
gospodarsku vrijednost. Ovo vrijedi i za protuisporuku, to jest naknadu.
Naknada može biti u obliku novca i/ili u obliku protuisporuke dobara i usluga.
(7) Bitno
obilježje oporezive isporuke je međusobna uzročna veza između isporuke i
naknade. Za prosudbu o postojanju ovog obilježja mjerodavan je gospodarski
interes sudionika, neovisno o tome kako su sami sudionici određeni posao
nazvali.
Članak 4.
(1) Poduzetnik koji isporuku obavlja u vlastito ime i za
vlastiti račun, obračunava i plaća porez na punu naknadu isto kao komisionar
koji nastupa u vlastito ime a za tuđi račun.
(2) Kada komisionar iz stavka 1. ovoga članka isporuči
dobro u smislu zakona, nastaju dvije isporuke:
1. isporuka komisionara kupcu i
2. isporuka komitenta komisionaru.
(3) Poduzetnik koji nastupa u tuđe ime i za tuđi račun -
posrednik i zastupnik, obračunava i plaća porez na pripadajuću mu proviziju.
(4) Poduzetnik
- posrednik i zastupnik kod usluge posredovanja, odnosno zastupanja, mora
navesti naziv tvrtke za koju posreduje - zastupa.
Članak 5.
(1) Isporukom dobara omogućuje se kupcu odnosno njegovom
opunomoćeniku raspolaganje dobrima. Dobrima se smatraju predmeti, skupine
stvari i gospodarska dobra koja se u prometu smatraju dobrima kao što su:
električna energija, toplinska energija, plin, grijanje, hlađenje i slično.
Skupine stvari predstavljaju skup više odvojenih predmeta objedinjenih u
jedinstvenu cjelinu koja se u gospodarskom smislu smatra dobrom, a koja nije
samo zbroj pojedinačnih predmeta.
(2) Omogućavanje raspolaganja dobrima je pretežito
činjenične naravi i obično je, ali ne i nužno povezano s prijenosom vlasničkih
prava u imovinsko pravnom smislu. Pri tome je mjerodavno postojanje
gospodarskog vlasništva, a ne posjeda kao stvarne vlasti nad dobrom.
Članak 6.
(1) Uslugama se u smislu poreza na dodanu vrijednost smatraju
sve isporuke uz naknadu koje ne predstavljaju isporuku dobara (članak 4. stavak
1. Zakona). Uslugama se osobito smatraju i usluge prepuštanja na uporabu i
korištenje (najam ili zakup), davanje, prijenos i osiguravanje prava na
patente, pronalazačka prava, prava industrijskog vlasništva i slična prava.
(2) Ako jedinstvena isporuka istodobno ima obilježja
isporuke dobara i obilježja usluge, za razvrstavanje su bitna ona obilježja
koja određuju stvarni gospodarski sadržaj isporuke, uzimajući u obzir volju
ugovornih strana.
(3) Kod
popravaka dobara za razgraničenje radi li se o isporuci dobra ili usluge, bitan
je u ukupnoj naknadi udio materijala koji je nabavio poduzetnik koji obavlja
popravak. Ako udio naknade koja se odnosi na materijal iznosi više od 50% od
ukupnog iznosa naknade koja se odnosi na popravak, radi se o isporuci dobra, a
ne o obavljenoj usluzi.
(4) Trpljenje
neke radnje i suzdržavanje od neke radnje predstavljaju usluge u smislu poreza
na dodanu vrijednost. Pod trpljenjem neke radnje smatra se između ostalog i
dopuštanje korištenja pokretnih i nepokretnih stvari, patenata i drugih
pronalazačkih prava. Suzdržavanjem od neke radnje smatra se osobito odricanje
od tržišnog nadmetanja i odricanje od obavljanja djelatnosti.
Članak 7.
(1) Ako naručitelj daje proizvođaču materijal radi
prerade, obrade, dorade ili izrade određenog proizvoda, takva isporuka nije
oporeziva, jer naručitelj i nadalje zadržava mogućnost raspolaganja tim
materijalom.
(2) Ako proizvođaču iz stavka 1. ovoga članka nakon
obrade ostaju nusproizvodi ili otpaci iznad 5% vrijednosti njegove isporuke a koje
je trebalo vratiti naručitelju, radi se o isporuci dobara od strane naručitelja
proizvođaču koja se mora zasebno obračunati.
(3) Ako naručitelj iz stavka 1. ovoga članka isporučuje
proizvođaču materijal, dijelove ili sastojke pri čemu ne zadržava mogućnost
raspolaganja već tim isporukama plaća proizvođačeve isporuke odnosno
protuisporuke radi se o oporezivim isporukama odnosno razmjeni.
Članak 8.
(1) Ako pri isporuci naknada nije novčana već u isporuci
drugog dobra ili usluge, radi se o razmjeni.
(2) Pri razmjeni, isporuka podliježe oporezivanju na obje
strane, kod svakog isporučitelja.
(3) Iznimno od stavka 2. ovoga članka povrat (zamjena)
ambalaže ne podliježe oporezivanju.
Članak 9.
(1) Novosagrađenim nekretninama smatraju se nekretnine
(građevine i njihovi dijelovi) koje su sagrađene, isporučene ili plaćene nakon
31. prosinca 1997. godine.
(2) Nekretnine koje će na dan 31. prosinca 1997. godine
biti sagrađene (gotove-dovršene), a neisporučene kao i nekretnine koje su
plaćene do dana 31. prosinca 1997. godine u dijelu u kojem su plaćene i na koje
se obračunava porez na promet nekretnina u smislu odredbe članka 25. Zakona o
porezu na promet nekretnina, ne smatraju se novosagrađenim nekretninama u
smislu Zakona o porezu na dodanu vrijednost i ovoga Pravilnika.
(3) U slučaju nastanka porezne obveze u svezi s člankom
14. Zakona o porezu na promet nekretnina, primjenjuju se odredbe stavka 2.
ovoga članka.
Članak 10.
(1) Isporuka u smislu Zakona ne postoji ako se opozove (vrati).
(2) Ako isporučitelj tijekom isporuke zamijeni jedno
dobro drugim, onda se zamjenom ostvaruje prvobitno namjeravana isporuka koja je
oporeziva.
(3) Ako isporučitelj u jamstvenom roku zamijeni
isporučeno dobro drugim istovrsnim dobrom, iste ili približno iste kakvoće i
vrijednosti, ta isporuka nije oporeziva.
(4) Ako isporučitelj iz stavka 2. i 3. ovoga članka u
zamjeni isporuči drugo dobro, manje ili veće vrijednosti, razlike povećavaju
ili smanjuju poreznu osnovicu.
(5) Ako se opozove isporuka za koju je ispostavljen račun
temeljem kojeg je primatelj iskoristio pravo odbitka pretporeza, ispravak
porezne osnovice moguć je samo pod uvjetima iz članka 8. stavka 3. Zakona. Isto
vrijedi i u slučaju isporuke dobra manje vrijednosti iz stavka 4. ovoga članka.
Članak 11.
(1) Unos
privatne (osobne-nepoduzetničke) imovine u društvo ili poduzeće trgovca
pojedinca ne podliježe oporezivanju.
(2) Ako član društva, izuzima dobra iz društva, takvo
izuzimanje smatra se oporezivom isporukom.
(3) Ako društvo unosi imovinu u drugo društvo, radi se o
oporezivoj isporuci.
(4) Društvo, za unesena dobra u društvo, daje naknadu u
obliku određenih prava povezanih s društvom.
(5) Davanje prava u društvu članovima društva oslobođeno
je poreza na dodanu vrijednost prema odredbama članka 11. stavka 3. Zakona.
Članak 12.
(1) Promjena oblika društva ne podliježe oporezivanju.
(2) Promet udjela oslobođen je poreza. Pod udjelima se
smatraju i dionice.
Članak 13.
Spajanje,
pripajanje i razdvajanje društava u skladu s propisima koji uređuju to područje
ne podliježe oporezivanju.
Članak 14.
(1) Isporukom dobara razumijeva se i otuđenje poduzeća
ili dijela poduzeća koji čini gospodarsku cjelinu.
(2) Ako u slučaju iz stavka 1. ovog članka stjecatelj
može u cijelosti odbiti obračunani porez na dodanu vrijednost kao pretporez,
otuđenje poduzeća ili dijela poduzeća koji čini gospodarsku cjelinu ne
oporezuje se.
Članak 15.
(1) Isporuke u postupku likvidacije su oporezive.
(2) Isporuke dobara članovima ili vlasnicima društva po
završetku likvidacije podliježu oporezivanju.
Članak 16.
(1) Isporuke u postupku stečaja podliježu oporezivanju.
(2) Porezni obveznik u slučaju iz stavka 1. ovoga članka
je stečajni dužnik.
Članak 17.
(1) Kad zakonom
utvrđeno tijelo u postupku ovrhe proda neko dobro, ne smatra se da je došlo do
isporuke između dužnika i ovršnog tijela već do izravne dužnikove isporuke
kupcu, koja podliježe oporezivanju.
(2) Pri prodaji
dobara u postupku prisilne naplate koji provodi Porezna uprava prema odredbama
Zakona o porezu na dohodak, smatra se da je došlo do izravne dužnikove isporuke
kupcu.
Članak 18.
(1) Prijenos
imovinskih prava sa ostavitelja na jednog ili više nasljednika u slučaju
nastavka poduzetničke djelatnosti ne podliježe oporezivanju.
(2) Ako je zbog smrti poduzetnika (fizičke osobe) došlo
do prestanka poslovanja poduzeća, na nasljednike se prenose sve porezne obveze
ostavitelja nastale do njegove smrti odnosno prestanka poslovanja poduzeća. Za
porezne obveze ostavitelja nasljednici odgovaraju solidarno.
(3) Prijenos
dobara i prava na nasljednike, u slučaju iz stavka 2. ovoga članka, smatra se
isporukom koja podliježe oporezivanju.
Članak 19.
(1) Ako zalogoprimatelj koristi založeno dobro uz
naknadu, radi se o usluzi koja podliježe oporezivanju.
(2) Pri prodaji založenog dobra dolazi do dvije isporuke
(prometa) koje podliježu oporezivanju, prvo od strane zalogodavatelja
zalogoprimatelju i zatim od strane zalogoprimatelja kupcu.
Članak 20.
(1) Ako udruge, osnovane na temelju posebnih propisa,
radi ispunjavanja svojih statutom utvrđenih zadaća ubiru članarinu, članarina
ne predstavlja naknadu za isporuku dobara odnosno usluga.
(2) O članarini iz stavka 1. ovoga članka radi se u
slučaju ako se članski doprinos utvrđuje po određenom kriteriju jednako za sve
članove.
(3) Isporuke dobara ili obavljene usluge, koje pruža udruga
ne podliježu oporezivanju pod uvjetima iz članka 22. Zakona.
(4) Ako udruga
tijekom godine ostvari isporuke koje bi bile oporezive u iznosu većem od
85.000,00 kuna, postaje obveznikom poreza na dodanu vrijednost prema članku 34.
stavcima 6. i 7. ovoga Pravilnika.
Članak 21.
(1) Isporuka kojom se obeštećuje primatelja za štetu
nastalu po osnovi ranije isporuke ne smatra se isporukom koja podliježe
oporezivanju već odštetom.
(2) O odšteti se radi samo u slučaju kada isporučitelj
temeljem zakona ili ugovora odgovara za štetu i njene posljedice i određenim
isporukama tu štetu otklanja.
(3) Za procjenu da li se radi o odšteti ili oporezivoj isporuci
odlučujuće je da li su ispunjeni uvjeti iz stavka 2. ovoga članka.
(4) Odštetom se ne smatra isporuka koja u cijelosti ili u
dijelu predstavlja novu isporuku.
(5) Zatezne kamate koje poduzetnik naplaćuje od svojih
dužnika, do visine propisane zatezne kamate i troškovi opomena, predstavljaju
odštetu i ne oporezuju se.
(6) Naknada štete zbog raskida ugovora predstavlja
odštetu koja ne podliježe oporezivanju ako platitelj za to nije stekao nikakva
dobra ili koristio usluge. Ako se ugovor izvrši u dijelu, taj dio isporuke
podliježe oporezivanju.
Članak 22.
(1) Ako poduzetnik svojim zaposlenima kao naknadu za rad
osim plaće u gotovini daje i plaću u dobrima ili uslugama, isporuke tih dobara
i usluga podliježu oporezivanju.
(2) Isporukama
iz ovoga članka smatraju se i sve druge isporuke dobara i usluga koje
poduzetnik daje ili omogućava zaposlenicima kao što su isporuke hrane, pića,
usluge prijevoza i sve druge pogodnosti u dobrima ili uslugama.
Članak 23.
(1) Vlastitom
potrošnjom na koju se plaća porez na dodanu vrijednost prema članku 2. stavku
1. točke 2a, 2b i 2c Zakona, smatra se izuzimanje dobara ili korištenja usluga
iz svoje gospodarske ili druge djelatnosti za privatne potrebe te stvaranje
rashoda po osnovi reprezentacije i korištenja osobnih automobila i drugih
sredstava za osobni prijevoz, koji se ne mogu odbiti pri oporezivanju dohotka
odnosno dobiti.
(2) Vlastita potrošnja obuhvaća izuzimanja dobara ili
korištenje usluga iz stavka 1. ovoga članka za privatne potrebe
poduzetnika-fizičke osobe i članova njihove obitelji kao i za potrebe trećih
osoba kojima ih ustupa u neposlovne svrhe.
(3) Izdaci iz
stavka 1. ovoga članka podliježu porezu na dodanu vrijednost kao vlastita
potrošnja kod poduzetnika koji su pri nabavi dobara i usluga za ove namjene,
ostvarili pravo na odbitak pretporeza.
(4) O vlastitoj
potrošnji (izuzimanjima) moraju se sastavljati odgovarajuće isprave u skladu s
propisima koji uređuju vođenje poslovnih knjiga poduzetnika i ovim Pravilnikom.
Članak 24.
(1) O izuzimanju dobra radi se onda, ako bi se isporuka
da je obavljena trećoj osobi, smatrala isporukom dobra.
(2) Pod izuzimanjem usluga razumijeva se korištenje
usluga poduzeća za privatne odnosno neposlovne svrhe.
(3) Uporaba dobra poduzeća za privatne potrebe oporezuje
se kao vlastita potrošnja - korištenje usluga. Ako poduzetnik - fizička osoba
ne donese odluku o izuzimanju dobra iz imovine poduzeća, pretežna uporaba tog
dobra za privatne - neposlovne potrebe ne smatra se izuzimanjem dobra već
izuzimanjem usluge.
Članak 25.
(1) Vlastita potrošnja poduzetnika - poreznog obveznika
utvrđuje se na temelju računa, obračuna, knjigovodstvenih i drugih
vjerodostojnih isprava.
(2) Kod poduzetnika - poreznog obveznika manjkovi dobara
za koje se ne tereti odgovorna osoba smatraju se vlastitom potrošnjom
poduzetnika i podliježu oporezivanju, osim kala, rastepa, kvara i loma, a
najviše do visine utvrđene odlukom Gospodarske i Obrtničke komore i manjkova
dobara nastalih djelovanjem više sile. Manjkovima uslijed više sile u smislu
ovoga Pravilnika, razumijevaju se manjkovi (štete) od elementarnih nepogoda
(poplava, požar, potres i dr.), ratnih razaranja i provalnih krađa, do visine
utvrđene temeljem očevidnika nadležnog tijela za procjenu šteta.
(3) Tehnološki manjak nastao u procesu proizvodnje smatra
se porezno priznatim manjkom do visine utvrđene normativima prema vrsti
djelatnosti odnosno do visine utvrđene zakonima o posebnim porezima za
proizvode koji podliježu plaćanju posebnih poreza. Normativi mogu biti utvrđeni
od strane poduzetnika ili strukovne grupacije, a ako ih nema utvrđuje ih
Porezna uprava procjenom na temelju međuovisnosti između prihoda i rashoda
(primitaka i izdataka) putem normativa utroška materijala, energije, rada i
drugih proizvodnih čimbenika.
(4) Manjak
dobara zbog neodgovarajuće kvalitete, proteka roka trajanja, kala, rastepa,
loma i kvara iznad visine utvrđene prema stavku 2. ovoga članka, može se
priznati, ako je pri utvrđivanju činjeničnog stanja prisutan ovlašteni
djelatnik Porezne uprave.
Članak 26.
(1) U skladu s
odredbom članka 2. stavka 1. točke 2c. Zakona, rashodi koji se smatraju vlastitom
potrošnjom i podliježu oporezivanju jesu:
1. 70% izdataka reprezentacije i
2. 30% izdataka u svezi s vlastitim ili unajmljenim osobnim motornim vozilima i
drugim sredstvima za osobni prijevoz poduzetnika, poslovodnih i drugih
zaposlenih osoba.
(2) Pod izdacima za reprezentaciju smatraju se ugošćenja
poslovnih partnera, darivanje poslovnih partnera prigodnim poklonima bez obzira
što se na tim poklonima nalazi znak tvrtke, plaćanje poslovnim partnerima
izdataka odmora, športa, rekreacije i razonode, izdataka za zakup automobila,
plovila, zrakoplova, kuća za odmor i razonodu i slično.
(3) Poslovnim partnerima iz stavka 2. ovoga članka
smatraju se osobe s kojima postoji poslovni odnos ili se očekuje da će se takav
odnos uspostaviti.
(4) O prigodnim se poklonima radi kada poduzetnik nekog
poslovnog partnera, njegovog zastupnika ili neku drugu osobu uključujući i
zaposlenike daruje u dobrima ili uslugama, a da za to ne postoji pravna obveza
ili neka druga povezanost s uslugom primatelja. Darivanje predstavlja davanje
bez naknade. Ako se radi o davanju za koje postoji točno određena protuusluga
primatelja tada to nije darivanje već naknada.
(5) Prilikom
utvrđivanja izdataka (troškova) osobnih automobila i drugih sredstava za osobni
prijevoz poduzetnika, poslovodnih, rukovodnih i drugih zaposlenih od kojih se
30% dodaje poreznoj osnovici polazi se:
1. kod sredstava u vlasništvu poduzeća - od ukupnih troškova (izdataka) u svezi
vozila, učinjenih tijekom obračunskog razdoblja oporezivanja za gorivo i ulje,
investicijsko i tekuće održavanje, registraciju i amortizaciju. Amortizacijom u
smislu ove točke razumijeva se amortizacija za osobne automobile i druga
prijevozna sredstva za osobni prijevoz poduzetnika nabavljena poslije 1.
siječnja 1998. godine;
2. kod korištenja rent-a-car vozila - od iznosa naknade za korištenje vozila
uvećanog za sve troškove goriva i druge troškove iz točke 1. ovoga stavka ako
ih snosi korisnik;
3. kod vozila u najmu ili leasingu - od iznosa naknade, troškova goriva,
održavanja i svih drugih troškova koje po ugovoru snosi korisnik najma. Ako
obveznik poreza na dobit ugovori financijski najam i za obročne otplate ne
tereti rashode već se vrijednost na taj način nabavljene imovine prenosi na
troškove putem otpisa, obvezan je u poreznu osnovicu dodati 30% otpisa kao i
sve druge troškove iz točke 1. ovoga stavka ako ih snosi korisnik najma.
Članak 27.
(1) Porez na dodanu vrijednost plaća se na isporuke
dobara i obavljene usluge koje društvo obavi članovima društva - vlasnicima
udjela kao i članovima njihove uže obitelji za koje primatelji tih dobara ili
korisnici usluga ne plaćaju nikakvu naknadu ili je plaćaju djelomično (uz
osobni popust).
(2) Članovima uže obitelji smatraju se i rođaci te druge
osobe i društva s kojima vlasnik udjela odnosno član društva ima blizak pravni,
gospodarski ili osobni odnos.
(3) Porez na dodanu vrijednost plaća se i na sve druge
isporuke dobara i usluga bez naknade i s osobnim popustom bez obzira kome su
učinjene.
Članak 28.
(1) Uvoz dobara u tuzemstvo podliježe oporezivanju. Pod
uvozom, razumijeva se i unos i prijam i drugi oblici uvoza dobara.
(2) Porez na dodanu vrijednost pri uvozu plaćaju
poduzetnici kao i sve druge osobe koje uvoze dobra u tuzemstvo.
(3) Porez na
dodanu vrijednost obračunava i naplaćuje carinarnica koja provodi postupak
uvoznog carinjenja, zajedno s obračunom i naplatom carinskog duga, prema
propisima o obračunu i naplati carinskog duga.
Članak 29.
(1) Poduzetnik je, u smislu Zakona, svaka pravna i
fizička osoba koja samostalno i trajno obavlja djelatnost s namjerom ostvarivanja
prihoda. Samostalnost, trajnost i namjera ostvarivanja prihoda moraju postojati
istodobno.
(2) Poduzetnici mogu biti i razni oblici udruženja osoba.
(3) Ako udruženje osoba iz stavka 2. ovoga članka nije
pravna osoba, ugovorom o udruživanju mora se utvrditi jednog člana udruženja
obveznikom poreza na dodanu vrijednost. Ako ugovorom isti nije određen, Porezna
uprava će odrediti jednu fizičku osobu, člana udruženja, poreznim obveznikom.
Za porezne obveze udruženja osoba članovi odgovaraju solidarno.
(4) Poduzetnik obavlja djelatnost samostalno, ako je
obavlja za vlastiti račun i na vlastitu odgovornost. Za razgraničenje
samostalnog obavljanja djelatnosti ili samostalnog rada od nesamostalnog rada
bitna su njihova obilježja, a ne naziv ugovora.
(5) Fizičke osobe mogu obavljati dijelom samostalan a
dijelom nesamostalan rad.
(6) Da bi pravna ili fizička osoba bila poduzetnik u
smislu Zakona nije uvjet da se smatra poduzetnikom i prema drugim zakonima.
(7) Poduzetnici u smislu Zakona su i tuzemne poslovne
jedinice inozemnih poduzetnika.
Članak 30.
(1) Poduzetničkom djelatnošću, u smislu Zakona, smatra se
trajno i samostalno obavljanje djelatnosti s namjerom ostvarivanja prihoda. Pri
tome nije nužna i namjera ostvarivanja dohotka odnosno dobiti.
(2) Djelatnost se obavlja trajno, ako se njeno obavljanje
ponavlja s ciljem ostvarivanja stalnog prihoda. Ako se vidi namjera ponavljanja
djelatnosti tada već jednokratna radnja može značiti početak trajnog obavljanja
djelatnosti.
(3) U poduzetničku djelatnost ulaze osnovne i sporedne
djelatnosti. U sporedne djelatnosti ubraja se sve ono što se obavlja uz osnovnu
djelatnost pri čemu nije bitna trajnost tih djelatnosti. Prodaja predmeta
imovine također se smatra poduzetničkom djelatnošću ako su ti predmeti bili dio
otuđiteljeve poduzetničke djelatnosti.
Članak 31.
(1) Poduzeće, u smislu Zakona, obuhvaća gospodarsku ili
drugu djelatnost poduzetnika koju obavlja s ciljem ostvarivanja prihoda.
(2) Poduzetnik može gospodarsku ili drugu djelatnost iz
stavka 1. ovoga članka obavljati u okviru jednog ili više poduzeća ali porezni
je obveznik uvijek poduzetnik (pravna ili fizička osoba).
(3) Unutar istog poduzetnika ne dolazi do prometa koji
podliježu oporezivanju budući da nema drugog sudionika u isporuci dobara ili
usluga.
Članak 32.
(1) Pravna ili fizička osoba stječe svojstvo poduzetnika
(prava i obveze poduzetnika po Zakonu) prvim izvana primjetljivim aktivnostima
koje su usmjerene na obavljanje poduzetničke djelatnosti. Takve aktivnosti su
na primjer pripremne radnje, prva nabava robe, nabava osnovnih sredstava i
slično.
(2) Poduzetnik s prvim aktivnostima iz stavka 1. ovoga
članka postaje obvezan upisati se u registar obveznika poreza na dodanu
vrijednost u skladu s člankom 40. ovoga Pravilnika.
(3) Svojstvo poduzetnika zadržava se i nastavlja i pod
prisilnom upravom, u likvidaciji, u stečaju ili u provedbi oporuke.
(4) Svojstvo poduzetnika prestaje posljednjim
poduzetničkim aktivnostima.
(5) Vrijeme obustave ili privremene odjave djelatnosti
nije bitno za svojstvo poduzetnika. Ne smatra se obustavom djelatnosti ako se
razabire da poduzetnik ima namjeru nastaviti djelatnost ili je u dogledno
vrijeme ponovno pokrenuti.
(6) Fizička
osoba gubi svojstvo poduzetnika trajnom odjavom djelatnosti i brisanjem iz
registra kod nadležnog tijela. Prije odjave djelatnosti poduzetnik - fizička
osoba mora obračunati porez na dodanu vrijednost na sve isporuke do dana
odjave, uključujući u te isporuke i sva dobra koja mu preostanu i koja se
smatraju izuzimanjem za vlastite potrebe, a za koja je koristio odbitak
pretporeza ili ih je prije početka primjene Zakona o porezu na dodanu
vrijednost, nabavio za poduzetničku djelatnost bez poreza na promet ili uz povlaštenu
stopu poreza te izmiriti sve druge porezne obveze po osnovi poduzetničke
djelatnosti.
(7) Društvo osoba postoji kao poduzetnik sve dok se ne
riješe međusobni pravni odnosi među članovima društva, ne izmire sve porezne
obveze po osnovi zajedničke poduzetničke djelatnosti i ne izbriše iz registra
kod trgovačkog suda.
(8) Kod društva kapitala svojstvo poduzetnika prestaje
brisanjem društva iz registra kod trgovačkog suda nakon što se prethodno izmire
sve porezne obveze.
(9) Kod udruženja osoba svojstvo poduzetnika prestaje
brisanjem iz registra kod nadležnog tijela po prethodnom izmirenju poreznih
obveza.
(10) Da su izmirene porezne obveze prema stavcima 6., 7.,
8. i 9. ovoga članka potvrđuje ispostava Porezne uprave nadležna prema sjedištu
odnosno prebivalištu poreznog obveznika.
(11) Bez potvrde iz stavka 10. ovoga članka ne može se
izvršiti brisanje iz trgovačkog ili drugog mjerodavnog registra.
Članak 33.
Prema članku 5.
Zakona, porez na dodanu vrijednost plaća se prema mjestu isporuke, pri čemu se
tuzemstvo smatra jednim mjestom isporuke dobara odnosno obavljanja usluga, što
znači da je utvrđivanje mjesta isporuke bitno samo kod oporezivanja u poslovanju
s inozemstvom.
Članak 33a.
(1) Kod isporuke dobara, mjestom isporuke smatra se mjesto
gdje se dobro nalazilo u trenutku isporuke. Ako je dobro otpremljeno, tada se
smatra, da je mjesto isporuke ono mjesto na kojemu se ono nalazilo na početku
otpreme.
(2) Ako se radi
o dobrima koja se montiraju, instaliraju ili izgrađuju, mjestom isporuke smatra
se mjesto gdje dobro postavlja isporučitelj ili netko u njegovo ime.
Članak 33b.
(1) Kod utvrđivanja mjesta obavljanja usluga vrijedi opće
načelo da je mjesto obavljanja usluge tamo gdje je sjedište odnosno stalno
boravište ili prebivalište poduzetnika koji obavlja usluge ako Zakonom ili ovim
Pravilnikom nije drugačije određeno (načelo zemlje porijekla). Ako uslugu
obavlja poslovna jedinica poduzetnika onda se mjestom obavljanja usluge smatra
sjedište poslovne jedinice.
(2) U članku 5. stavci 4. do 6. Zakona, propisani su
izuzeci od općeg načela pri utvrđivanju mjesta oporezivanja kod obavljanja
usluga.
(3) Kod usluga
u svezi s nekretninama, uključujući i najam ili zakup, mjestom obavljanja
usluga smatra se mjesto gdje se nekretnina nalazi. Usluge u svezi s nekretninom
obuhvaćaju slijedeće skupine usluga:
1. usluge koje se obavljaju pomoću nekretnina (npr. iznajmljivanje kuća,
stanova, soba, hotelskih soba, apartmana, zemljišta - npr. parkirnih mjesta,
vezova za brodove, iznajmljivanje teniskih igrališta, kuglana, održavanje
grijanja i dizala, održavanje zelenih površina, čišćenje zgrada, iznajmljivanje
izložbenih površina na sajmovima, postavljanje izložbenih mjesta),
2. usluge koje se obavljaju na nekretnini obuhvaćaju usluge koje služe
neposredno uređivanju nekretnine (npr. geodetski radovi), usluge koje služe za
pripremu građevinskih radova (npr. usluge arhitekata, građevinskih inženjera,
statičara), obavljanje građevinskih radova, vještačenja na nekretninama,
inženjering usluge,
3. usluge koje se obavljaju u svezi s kupovinom i prodajom nekretnina (npr.
usluge odvjetnika, bilježnika i posrednika pri kupoprodaji nekretnina).
(4) Uslugama u neposrednoj vezi s nekretninama ne
smatraju se npr. usluge objavljivanja oglasa u svezi s kupoprodajom ili najmom
nekretnine, financiranje nekretnina, pravno i porezno savjetovanje glede
nekretnina, ustupanje osoblja građevinskim poduzetnicima.
(5) Kod usluga
prijevoza, mjestom obavljanja usluge, smatra se čitava dionica puta na kojoj se
prijevoz obavlja. Ako se usluga prijevoza ne obavlja samo u tuzemstvu, onda dio
puta koji otpada na tuzemstvo podliježe porezu, a dio puta koji se odnosi na
inozemstvo ne podliježe porezu prema odredbama Zakona. U tom slučaju uslugu
prijevoza treba podijeliti razmjerno broju kilometara na dio koji otpada na
tuzemstvo i koji se oporezuje i dio koji otpada na inozemstvo i ne podliježe
porezu. Ako se radi o prijevozu dobara koja se izvoze tada su prema odredbi
članka 13. stavak 1. točka 1. Zakona, oslobođene od poreza i usluge prijevoza
na dionici puta koja otpada na tuzemstvo. Kod prekograničnog pomorskog,
riječnog i zračnog prijevoza putnika i robe ne utvrđuje se dionica puta u
tuzemstvu.
(6) Mjestom
obavljanja usluga, smatra se mjesto gdje je usluga stvarno obavljena:
1. kod umjetničkih (npr. opernih, glumačkih, pjevačkih), znanstvenih (npr.
znanstvena predavanja i davanja mišljenja, ali ne i savjetovanja naručitelja),
nastavnih (npr. usluge poduke, organiziranje tečajeva), športskih (npr. tenis,
ronjenje), zabavnih ili sličnih usluga (npr. filmske predstave, plesne
priredbe) i usluga njihovog organiziranja;
2. kod pomoćnih usluga u prijevozu, kao što su: utovar, istovar, uskladištenje
i drugih usluga u svezi s prijevozom;
3. kod usluga koje se obavljaju na pokretnim dobrima, uključujući usluge
stručnog mišljenja, procjene i ocjene tih dobara.
(7) Kod usluga posredovanja, mjestom obavljanja usluga smatra
se mjesto isporuke dobara ili obavljene usluge za koju je izvršeno
posredovanje. O uslugama posredovanja radi se kada poduzetnik djeluje u ime i
za račun naručitelja. Ovdje ne potpadaju usluge posredovanja u prometu i
korištenju nekretnina, kao i posredovanje kod usluga iz članka 5. stavak 6.
Zakona.
(8) Kod usluga:
1. prijenosa, ustupanja i korištenja autorskih prava, patenata, licencija,
zaštitnog znakovlja i sličnih prava (npr. davanje licence, prijenos autorskih
prava umjetnika i pisaca);
2. promidžbenih usluga, uključujući i usluge posredovanja u tim uslugama (npr.
usluge oglašavanja u novinama);
3. usluga: inženjera, odvjetnika, revizora, računovođa, tumača, prevoditelja i
drugih usluga savjetovanja;
4. usluga elektronske obrade podataka;
5. ustupanja informacija (npr. rezultata ispitivanja javnog mnijenja, ustupanje
softvera koji je izrađen specijalno za naručitelja), uključujući i informacije
o poslovnim postupcima i iskustvu (know-how);
6. usluga banaka, osiguranja i reosiguranja;
7. ustupanja osoblja;
8. iznajmljivanja pokretnih dobara (npr. jaružala, građevinske dizalice,
ploveće dizalice), osim prijevoznih sredstava;
9. odustajanja od obavljanja poslovne djelatnosti,
10. svih usluga posredovanja u svezi s uslugama iz ovoga stavka, mjesto
obavljanja usluge utvrđuje se prema stavku 9. ovoga članka.
(9) Ako je primatelj usluga iz stavka 8. ovoga članka
poduzetnik, mjestom obavljanja usluga smatra se mjesto sjedišta poduzetnika -
primatelja. Ako se navedene usluge obavljaju poslovnoj jedinici, mjestom
obavljanja usluga smatra se mjesto poslovne jedinice primatelja. Ako primatelj
neke od usluga iz stavka 8. ovoga članka nije poduzetnik a ima prebivalište u
inozemstvu, tada se mjestom obavljanja usluge smatra mjesto njegovog prebivališta."
(10) Iznimno od
odredaba stavka 8. točke 8. ovoga članka, kod privremenog izvoza i
iznajmljivanja – davanja u leasing prijevoznih sredstava u države koje nisu
članice Europske unije (i nemaju uveden sustav oporezivanja porezom na dodanu
vrijednost), mjestom obavljanja usluge smatra se mjesto korisnika usluge.
Članak 34.
(1) Porezni obveznik je svaka pravna i fizička osoba
navedena u članku 6. Zakona.
(2) Pravne i fizičke osobe mogu biti stalni porezni
obveznici (članak 6. stavak 1. točka 1. Zakona) i povremeni, od slučaja do
slučaja, kad se ispune Zakonom utvrđeni uvjeti (članak 6. stavak 1. točke 2.,
3., 4. i 5.).
(3) Stalni porezni obveznik je poduzetnik koji obavlja
oporezive isporuke dobara ili usluga.
(4) Poduzetnik,
koji u prethodnoj kalendarskoj godini nije imao isporuke koje bi bile oporezive
veće od 85.000,00 kuna, prema članku 22. stavku 1. Zakona, nije porezni
obveznik.
(5) Poduzetnik iz
stavka 4. ovoga članka koji u tekućoj, a vjerojatno i u idućim godinama, neće
imati isporuka koje bi bile oporezive preko 85.000,00 kuna godišnje može, do
kraja tekuće godine, zatražiti od Porezne uprave da od 1. siječnja iduće godine
bude porezni obveznik. Porezna uprava to utvrđuje rješenjem i to ga rješenje
obvezuje narednih pet kalendarskih godina.
(6) Ako
poduzetnik iz stavka 4. ovoga članka tijekom tekuće godine ostvari isporuke
koje bi bile oporezive u vrijednosti preko 85.000,00 kuna, postaje poreznim
obveznikom od 1. siječnja iduće godine.
(7) O činjenici da je u protekloj godini obavio isporuke
koje bi bile oporezive iznad određenog iznosa i time postao obveznikom poreza
na dodanu vrijednost, poduzetnik iz stavka 6. ovoga članka obavještava nadležnu
ispostavu Porezne uprave prema svome sjedištu odnosno prebivalištu ili
uobičajenom boravištu podnošenjem prijave radi upisa u registar poreznih
obveznika najkasnije do 15. siječnja tekuće godine.
(8) Poduzetnik koji je po sili zakona postao porezni obveznik,
o činjenici da je u prethodnoj godini ostvario promet manji od iznosa
propisanog u članku 22. stavak 1. Zakona i da ne želi i dalje biti porezni
obveznik, podnosi nadležnoj ispostavi Porezne uprave pisani zahtjev do 15.
siječnja tekuće godine, a iznimno u 1999. godini do 10. veljače 1999. godine.
Poduzetnik koji ne podnese zahtjev u propisanom roku, ostaje porezni obveznik
na kojeg se primjenjuju odredbe članka 22. stavak 2. Zakona.
Članak 35.
(1) Porezni obveznik, prema članku 6. stavku 1. točka 2.
Zakona, je i svaki uvoznik dobara u tuzemstvo.
(2) Uvoznikom iz stavka 1. ovoga članka razumijeva se
poduzetnik (stalni porezni obveznik) ali i svaka druga pravna ili fizička osoba
koja uvozi dobra u tuzemstvo (povremeni porezni obveznik).
Članak 36.
Porezni obveznik, prema članku 6. stavku 1. točka 3.
Zakona, je i izvoznik u slučaju ako izvozne isporuke dobara i oplemenjenih
dobara, ne naplati u skladu s propisima o deviznom i vanjskotrgovačkom poslovanju.
Članak 37.
(1) Porezni obveznik, prema članku 6. stavku 1. točka 4.
Zakona, je i izdavatelj računa za isporučeno dobro ili obavljenu uslugu na kome
je odvojeno iskazan porez na dodanu vrijednost a za izdavanje takvog računa
nije ovlašten.
(2) Izdavateljem računa iz stavka 1. ovoga članka, smatra
se poduzetnik iz članka 22. stavka 1. Zakona, kao i svaka druga pravna ili
fizička osoba koja inače nije obveznik poreza na dodanu vrijednost pa zbog toga
nije ni ovlaštena izdavati račune s posebno iskazanim porezom na dodanu
vrijednost.
(3) Izdavateljem računa iz stavka 1. ovoga članka smatra
se i poduzetnik koji obavlja isporuku dobara ili usluga oslobođenih poreza na
dodanu vrijednost ako na računu iskaže odvojeno porez na dodanu vrijednost.
Članak 38.
Porezni
obveznik, prema članku 6. stavku 1. točka 5. Zakona, je i domaći poduzetnik
obveznik poreza na dodanu vrijednost koji koristi usluge inozemnog poduzetnika.
Domaći poduzetnik koji koristi usluge stranog poduzetnika obveznik je poreza na
dodanu vrijednost, u slučaju kada je prema odredbi članka 5. Zakona, mjesto
oporezivanja usluge u tuzemstvu.
Članak 39.
(1) Ako tijela
državne vlasti, tijela državne i lokalne samouprave i uprave, političke
stranke, sindikati i komore koji se prema članku 6. stavku 2. Zakona ne
smatraju poduzetnicima, obavljaju gospodarsku ili drugu djelatnost a
neoporezivanje te djelatnosti dovelo bi do stjecanja neopravdanih povlastica,
Porezna uprava će rješenjem utvrditi da su porezni obveznici za tu djelatnost.
(2) Jesu li se stekli uvjeti iz stavka 1. ovoga članka
procjenjuje Porezna uprava na vlastitu inicijativu ili na prijedlog nekog od
poreznih obveznika ili druge zainteresirane osobe s tim da taj prijedlog podrži
i nadležna komora.
Članak 40.
(1) Poduzetnici iz članka 2. stavka 3. Zakona, koji su u
tekućoj godini obavili oporezive isporuke dobara i usluga iznad propisanog
iznosa iz članka 22. stavka 1. Zakona, postaju porezni obveznici od 1. siječnja
iduće godine i najkasnije do 15. siječnja te godine Poreznoj upravi podnose
prijavu radi upisa u registar obveznika poreza na dodanu vrijednost.
(2) Poduzetnici
koji su u tekućoj godini počeli s obavljanjem djelatnosti i poslovali tijekom
dijela kalendarske godine i ako su obavljene oporezive isporuke u razdoblju u
kojem su poslovali svedene na godišnju razinu veće od 85.000,00 kuna, postaju
porezni obveznici od 1. siječnja iduće godine i najkasnije do 15. siječnja te
godine podnose prijavu za upis u registar obveznika poreza na dodanu
vrijednost.
(3) Poduzetnici
koji počinju s obavljanjem djelatnosti i žele da se na njih primjenjuju odredbe
članka 22. stavak 2. Zakona u istoj godini u kojoj su počeli s obavljanjem
djelatnosti obvezni su Poreznoj upravi podnijeti prijavu radi upisa u registar
obveznika poreza na dodanu vrijednost s prvim poduzetničkim aktivnostima, a
najkasnije prije prve isporuke dobara i usluga koja podliježe oporezivanju.
(4) Poduzetnici
koji su počeli s obavljanjem djelatnosti i isporukama dobara i usluga, a u
tekućoj i vjerojatno u idućim godinama neće imati isporuka koje bi bile
oporezive preko 85.000,00 kuna godišnje, mogu do kraja tekuće godine tražiti da
se na njih od 1. siječnja iduće godine primjenjuju odredbe članka 22. stavak 2.
Zakona.
(5) Prijava iz
stavka 1., 2., 3. i 4.ovoga članka podnosi se na obrascu P-PDV.
(6) Prijavu ne
podnose poduzetnici iz članka 11. Zakona koji obavljaju isporuke oslobođene
plaćanja poreza na dodanu vrijednost bez prava na odbitak pretporeza.
(7) Oblik i
sadržaj obrasca P-PDV je sastavni dio ovoga Pravilnika.
(8) Trgovački sud
ili mjerodavno tijelo obvezno je u roku 8 dana od dana upisa u registar
izvijestiti ispostavu Porezne uprave nadležnu prema sjedištu poduzetnika o
obavljenom upisu poduzetnika.
Članak 40a.
U obrascu P-PDV
podaci se popunjavaju kako slijedi:
1. U redni broj I. prijave upisuju se opći podaci o poreznom obvezniku.
2. U redni broj II. prijave unose se podaci o obliku vlasništva. Porezni
obveznik će na poziciji pod brojem 1. unijeti podatak o tome da li je
registriran kao trgovac pojedinac, obrtnik ili obavlja samostalnu djelatnost,
odnosno na poziciji pod brojem 2. podatke o obliku trgovačkog društva npr.
dioničko društvo, društvo s ograničenom odgovornošću.
3. U redni broj III. upisuju se opći podaci o podružnicama ili poslovnim
jedinicama, koji se ukoliko se radi o većem broju poslovnih jedinica mogu dati
i kao prilog uz prijavu.
4. U rednom broju IV. iznimno se u prijavi pri početku primjene Zakona ne
popunjava se podatak pod brojem 1.
5. U rednom broju IV. na poziciju pod brojem 2. unosi se podatak o isporukama
dobara i usluga koje podliježu oporezivanju. Budući da u trenutku podnošenja
prijave neće biti poznata vrijednost isporuka za cijelu 1997. godinu,
raspoložive podatke o isporukama treba svesti na godišnju razinu.
6. U redni broj IV. na poziciju pod brojem 3. unosi se podatak o očekivanim
oporezivim isporukama u idućoj godini.
Članak 41.
(1) Pri
obračunu poreza na dodanu vrijednost prema izdanim računima (članak 17. stavak 1.
Zakona), porezna obveza nastaje istekom obračunskog razdoblja u kojem je
obavljena isporuka dobra ili usluge. Obračunska razdoblja, prema članku 16.
stavak 2. Zakona, su razdoblja od 1. do posljednjeg dana u mjesecu, ako Zakonom
nije drugačije određeno.
(2) Porezna obveza za sve isporuke koje su obavljene
tijekom obračunskog razdoblja nastaje istekom tog razdoblja.
(3) Porezna obveza nastaje u visini poreza sadržanog u
obavljenim i zaračunanim isporukama tijekom obračunskog razdoblja.
(4) Ako isporuke ili dio isporuka nije zaračunan, porezna
obveza nastaje u visini poreza koji bi bio zaračunan da su za sve isporuke
obavljene tijekom obračunskog razdoblja ispostavljeni računi prema ugovorenim
odnosno tržišnim vrijednostima.
(5) Ako su izdani računi, porezna obveza nastaje bez
obzira na to u kojem su dijelu ili da li su isporuke obavljene ili nisu.
(6) Rok naplate kao ni odgoda naplate ili kreditiranje ne
utječe na nastanak porezne obveze.
Članak 42.
(1) Isporuka dobra je obavljena kada je primatelju omogućeno
raspolaganje dobrom u smislu Zakona i ovoga Pravilnika.
(2) Usluge su obavljene u trenutku završetka njihovog
korištenja. Ako se neka usluga obavlja stalno (kontinuirano) u dva obračunska
razdoblja, porezna obveza nastaje po proteku drugog obračunskog razdoblja. Ako
se usluga obnavlja stalno (kontinuirano) kroz više obračunskih razdoblja,
porezna obveza nastaje po proteku svakog obračunskog razdoblja, bez obzira je
li usluga zaračunana ili nije.
(3) Kod
financijskog najma predmeta dugotrajne imovine, kod kojeg se prenosi pravo
vlasništva, porezna obveza za ukupnu vrijednost najma nastaje istekom
obračunskog razdoblja u kome je isporučeno dobro - predmet najma. Ako se kod
financijskog najma ne prenosi pravo vlasništva predmeta najma, porezna obveza nastaje
za dio najamnine koji se odnosi na obračunsko razdoblje odnosno u visini jedne
mjesečne rate. Ako rate nisu utvrđene za obračunska razdoblja već za neka druga
razdoblja, preračunavaju se za obračunska razdoblja.
Članak 43.
(1) Ako porezni obveznik na računu za isporučena dobra
ili usluge iskaže porez na dodanu vrijednost viši od onoga koji duguje prema
Zakonu, tada duguje taj viši iznos, osim kad ispravi račun izdan primatelju, u
skladu s člankom 8. stavkom 3. Zakona.
(2) U slučaju iz stavka 1. ovoga članka porezna obveza
nastaje istekom obračunskog razdoblja u kojemu je izdan račun.
Članak 44.
(1) Ako netko u nekomu računu za isporučena dobra ili
obavljene usluge izdvojeno iskaže porez na dodanu vrijednost, iako za to nije
ovlašten, tada duguje iskazani iznos, osim kad ispravi račun izdan primatelju,
u skladu sa člankom 8. stavkom 3. Zakona.
(2) Porezna obveza, u slučaju iz stavka 1. ovoga članka,
nastaje istekom obračunskog razdoblja u kojemu je izdan račun.
Članak 45.
(1) U slučaju izuzimanja dobara ili korištenja usluga
vlastitog poduzeća iz članka 2. stavak 1. točka 2a. i 2b. Zakona, porezna
obveza nastaje istekom obračunskog razdoblja u kojemu su izuzeta dobra odnosno
korištene usluge a u slučaju vlastite potrošnje iz članka 2. stavka 1. točke
2c. Zakona, istekom obračunskog razdoblja u kojemu su izdaci po osnovi
reprezentacije i korištenja osobnih automobila i drugih sredstava za osobni
prijevoz učinjeni.
(2) Kod isporuka dobara i korištenja usluga što ih trgovačka
društva kao i drugi oblici zajedničkog obavljanja gospodarske ili druge
djelatnosti obavljaju vlasnicima udjela i članovima njihove uže obitelji, za
koje primatelji tih dobara i korisnici tih usluga ne plaćaju nikakvu naknadu
ili je plaćaju uz osobni popust, kao i na isporuke dobara ili obavljene usluge
bez naknade i s osobnim popustom bez obzira kome su učinjene, porezna obveza
nastaje istekom obračunskog razdoblja u kojemu su obavljene isporuke dobara ili
korištene usluge.
Članak 46.
(1) Pri uvozu dobara, porezna obveza nastaje danom
nastanka carinskog duga.
(2) Ako pri uvozu dobara ne nastaje carinski dug, porezna
obveza nastaje s danom kada bi nastao carinski dug da se plaća.
Članak 47.
(1) U slučaju kad izvozne isporuke nisu naplaćene u skladu
s propisima o deviznom i vanjskotrgovačkom poslovanju (članak 13. stavak 2.
Zakona), porezna obveza nastaje istekom obračunskog razdoblja u kojemu je
protekao propisani rok za naplatu.
(2) Kod usluga koje inozemni poduzetnik obavi domaćem
poduzetniku (članak 19. stavak 2. Zakona) porezna obveza nastaje istekom
obračunskog razdoblja u kojem su usluge obavljene ili plaćene (predujmljene).
Članak 48.
Kod promjene uvjeta mjerodavnih za odbitak pretporeza iz
članka 20. stavka 5. Zakona, porezna obveza nastaje istekom obračunskog
razdoblja u kojemu su se promijenili uvjeti mjerodavni za odbitak pretporeza.
Članak 49.
(1) Kod predujmova, porezna obveza nastaje istekom
obračunskog razdoblja u kojemu su naplaćeni.
(2) Za nastanak porezne obveze bitan je trenutak naplate
predujma a ne trenutak isporuke dobra ili obavljanja usluge.
Članak 50.
(1) Pri obračunu poreza prema primljenim naknadama,
porezna obveza nastaje istekom obračunskog razdoblja u kojemu je naknada
primljena odnosno naplaćena.
(2) Trenutkom
naplate smatra se:
1. kod doznaka u korist žiro-računa, trenutak kada je odobrena banka ili druga
organizacija za platni promet kod koje porezni obveznik ima žiro-račun;
2. kod primljenih mjenica, trenutak naplate ili prijenosa (indosiranja)
mjenice;
3. kod čeka, trenutak primitka čeka;
4. kod kreditnih kartica, trenutak kada je odobrena banka ili druga
organizacija za platni promet kod koje porezni obveznik ima žiro-račun;
5. kod prijeboja, asignacija, cesija i preuzimanja duga, kada su se stekli
propisani uvjeti odnosno trenutak potpisa odgovarajućih ugovora ili drugih
isprava.
(3) Ako poduzetnici koji plaćaju porez na dodanu
vrijednost prema primljenim (naplaćenim) naknadama obavljaju isporuke dobara
ili usluga bez naknade ili uz osobni popust, za takve isporuke odnosno dani
osobni popust porezna obveza nastaje istekom obračunskog razdoblja u kojemu su
obavljene isporuke ili dat osobni popust.
Članak 51.
(1) Osnovica poreza na dodanu vrijednost, prema članku 8.
Zakona, je naknada za isporučena dobra ili obavljene usluge. Naknadom se, kod
obračuna poreza na dodanu vrijednost prema zaračunanim naknadama smatra sve ono
što primatelj dobara treba dati ili platiti za isporučena dobra i obavljene
usluge a kod obračuna prema naplaćenim naknadama, sve ono što primatelj dobara
ili usluga da ili plati za isporučena dobra ili usluge, osim poreza na dodanu
vrijednost. U poreznu osnovicu ulazi i sve ono što neka druga osoba, a ne
primatelj dobara ili usluga, dade ili plati odnosno treba dati ili platiti
poduzetniku za isporučena dobra ili obavljene usluge.
(2) Naknadom za isporuku dobara prema stavku 1. ovoga članka
smatraju se i svi iznosi koje je prodavatelj zaračunao (naplatio) kupcu po
osnovi isporuke kao što su troškovi prijevoza, postavljanja, slanja, osiguranja
i slično.
(3) Kod rashoda odnosno izdataka koji povećavaju poreznu
osnovicu prema članku 2. stavku 1. točci 2c. Zakona, poreznu osnovicu čini
stvarni iznos tih rashoda odnosno izdataka bez poreza na dodanu vrijednost.
(4) Porezna osnovica je tržišna cijena dobara ili usluga
u slučajevima iz članka 2. stavka 1. točke 1b., 1c., 2a., 2b. i 3. Zakona.
(5) Tržišnom
cijenom u smislu odredbe članka 8. stavak 6. Zakona, kod isporuka dobara smatra
se cijena nove nabave odnosno neto nabavna cijena uvećana za zavisne troškove
nove nabave kada se radi o izuzimanju odnosno isporuci dobara koja su kupljena.
Pri izuzimanju odnosno isporuci dobara proizvedenih u poduzeću tržišnom cijenom
smatraju se vlastiti troškovi utvrđeni prema računovodstvenim propisima. Kod
korištenja odnosno obavljanja usluga tržišnom cijenom smatra se tržišna cijena
utvrđena prema odredbama Pravilnika o porezu na dohodak. Kod usluga
kreditiranja poreznu osnovicu čini ugovorena kamata. Ako je ugovorena kamata
niža od 4% godišnje, poreznu osnovicu čini kamata od 4% godišnje.
(6) U naknadu spadaju i dobrovoljno plaćeni iznosi.
(7) Naknadom se smatraju i iznosi posebnih poreza i
pristojbi koji se uračunavaju u vrijednost isporuke i zaračunavaju kupcu.
(8) Ako se
kupcu pri oporezivoj isporuci dobra zaračunava i kaucija za ambalažu tada ona
(kaucija) predstavlja dio naknade za isporuku dobra. Vraćanje pologa osobama
koji nisu porezni obveznici predstavlja umanjenje naknade.
(9) U poreznu osnovicu ne ulaze sniženja cijene i popusti
što se kupcu odobre u trenutku ispostavljanja računa.
(10) U naknadu ne ulaze iznosi koje poduzetnik zaračuna,
primi ili izda u ime i za račun druge osobe (prolazne stavke).
(11) U naknadu ne ulaze iznosi primljeni od
osiguravatelja po osnovi naknada šteta.
(12) U naknadu ne ulaze ni iznosi primljeni za
otklanjanje nastalih šteta po osnovi prirodnih nepogoda do visine utvrđene
očevidnikom mjerodavnog tijela. Isto se odnosi i na iznose primljene za
uništena ili otuđena dobra.
(13) U naknadu ne ulaze premije, regresi i druga
poticajna sredstva iz proračuna.
(14) Naknadom, pri
isporuci novoizgrađenih građevinskih objekata ili dijelova tih objekata iz
članka 9. ovoga Pravilnika smatra se naknada za vrijednost isporučenog objekta
koja ne sadrži vrijednost zemljišta ni iznos naknade za komunalno uređenje
zemljišta prema odluci mjerodavnih tijela.
(15) Kod
klasičnih igara na sreću i zabavnih igara naknadu odnosno poreznu osnovicu čine
uplate za sudjelovanje u tim igrama.
(16) Pri isporuci rabljenih osobnih vozila porezna
osnovica u smislu odredbe članka 8. stavak 7. Zakona, utvrđuje se kao razlika
između prodajne i nabavne cijene ako pri nabavi nije mogao biti odbijen
pretporez. Za ostvarenu negativnu razliku ne može se umanjivati porezna
osnovica.
(17) Ostvarena
razlika između prodajne i nabavne cijene predstavlja bruto naknadu iz koje će
preračunanom stopom iz članka 57. stavka 4. ovoga Pravilnika izračuna iznos
poreza.
Članak 52.
(1) Ako se naknadno umanji naknada zbog različitih vrsta
popusta koje isporučitelj daje primatelju, kao što su popusti zbog ranijeg
plaćanja (casa sconto), rabati i druge vrste odobrenja (bonifikacija) ili zbog
nemogućnosti naplate, tada se umanjuje porezna osnovica.
(2) U slučaju iz stavka 1. ovoga članka isporučitelj i
primatelj ispravljaju poreznu osnovicu odnosno porez i pretporez. Smanjenje
porezne osnovice po osnovi naknadnih umanjenja smije se provesti kod
isporučitelja tek nakon ispravka pretporeza kod primatelja o čemu je primatelj obvezan
pisano izvijestiti isporučitelja.
(3) Naknadni popusti umanjuju poreznu osnovicu samo ako
su dani u izravnom međusobnom odnosu isporučitelja i primatelja.
(4) Ako isporučitelj mora primatelju platiti ugovornu
kaznu, kazna ne umanjuje poreznu osnovicu.
Članak 53.
Porezna osnovica se povećava kada se ostvari viša naknada
od ugovorene kao u slučaju dobrovoljne nadoplate primatelja dobra odnosno
korisnika usluga ili nekog trećeg. Razlozi koji su doveli do povišenja naknade
nisu bitni. Zbog povišenja naknade ispravlja se poreznu osnovicu a time i porez
odnosno odbitak pretporeza. Odbitak pretporeza kod primatelja moguć je samo ako
je isporučitelj za to povećanje naknade izdao račun prema članku 15. stavak 3.
Zakona.
Članak 54.
(1) Pri razmjeni i drugim sličnim poslovima porezna
osnovica je tržišna vrijednost svakog dobra ili usluge koja je predmet
razmjene. Ako se prilikom razmjene dobara ili usluga izvrši i nadoplata u
novcu, radi se o razmjeni sličnim poslovima. U tim slučajevima u naknadu se
ubraja i primljeno dobro ili obavljena usluga i zaračunani (primljeni) novčani
iznos. Kod sudionika koji daje dobro ili uslugu i novac u naknadu ulazi samo isporučeno
dobro ili obavljena usluga.
(2) U naknadu za uslugu dorade može se uračunati pored
ugovorene naknade u novcu i vrijednost otpadnog materijala, koji je proizašao
iz posla i kojeg naručitelj usluge prepušta davatelju usluge. U tom slučaju
postupa se prema članku 7. stavak 2. ovoga Pravilnika.
(3) Pod
razmjenom sličnim poslovima iz stavka 1. ovoga članka smatraju se i poslovi
zamjene osobnih automobila "staro za novo". Kod poduzetnika koji
isporučuje novo vozilo u poreznu osnovicu ulazi tržišna vrijednost starog
vozila i iznos nadoplate.
Članak 55.
(1) Ako obračunani porez na dodanu vrijednost pri stjecanju
gospodarske cjeline ili pogona stjecatelj u cijelosti može odbiti kao
pretporez, tada se ne plaća porez na dodanu vrijednost, a taj se prijenos
smatra neoporezivim.
(2) Ako se prilikom prijenosa gospodarske cjeline ili
pogona mora izračunati porezna osnovica, ona se utvrđuje prema naknadi za svako
pojedinačno isporučeno dobro. Ako pri isporuci nije utvrđena naknada za svako
isporučeno dobro, potrebno je utvrđeni ukupni iznos naknade za prenesenu
gospodarsku cjelinu ili pogon podijeliti na naknade za svako preneseno dobro.
Pri podjeli ukupne naknade polazi se od knjigovodstvene vrijednosti dobara
utvrđenih u posljednjoj bilanci isporučitelja. Preuzeti dugovi se ne odbijaju
od porezne osnovice. Nekretnine koje su u sastavu gospodarske cjeline ili pogona,
a koje se ne smatraju novoizgrađenim u smislu odredbe članka 2. stavak 1. točka
1. Zakona i članka 9. stavak 1. i 2. ovoga Pravilnika, podliježu oporezivanju
prema posebnom propisu.
(3) Porez se kod prijenosa gospodarske cjeline uvijek
obračunava prema izdanim računima pa i onda kada je stjecatelju dopušteno
oporezivanje prema primljenim (naplaćenim) naknadama.
Članak 56.
(1) Porezna osnovica pri uvozu utvrđuje se prema
vrijednosti uvezenog dobra utvrđenoj prema carinskim propisima uvećana za
carinu, druge pristojbe i posebne poreze i druge troškove koji se plaćaju u
postupku uvoznog carinjenja.
(2) Privremeni izvoz dobara radi dorade ili oplemenjivanja ne smatra se izvoznom isporukom prema članku 13. Zakona. Ako se neko dobro privremeno izvozi radi dorade ili oplemenjivanja pri čemu se ne prenosi mogućnost raspolaganja dobrom na inozemnog poduzetnika i nakon dorade odnosno oplemenjivanja se to dobro vraća tuzemnom naručitelju, porezna se osnovica utvrđuje prema carinskim propisima.