Us-1426/2002, od 31. svibnja 2006.

 

Porez na dohodak

 

Iz obrazloženja: Osporavajući zakonitost pobijanog rješenja, tužitelj u tužbi u bitnome navodi da tuženo tijelo nije u potpunosti utvrdilo činjenično stanje jer nije ocijenilo, odnosno nije se očitovalo na dokaz priložen žalbi — izjavu D. K. u kojoj svjedok potvrđuje činjenicu o razdoblju u kojem je tužitelj stanovao u tome stanu. Članak 23. stavak 6. Zakona o porezu na dohodak propisuje, naime, da se dohodak od otuđenja nekretnina iz stavka 5. toga članka ne oporezuje, ako je nekretnina poreznom obvezniku služila za stalno stanovanje.

Tužitelj uz to ističe kako je žalbi priložio izjavu o uloženim sredstvima u vrijednosti 148.300,00 kn radi potpunog uređenja stana. Stan je kupio u Rohbau izvedbi. Tuženo tijelo nije cijenilo priložen dokaz nego, naprotiv, u obrazloženju tvrdi da o činjenici dodatnih ulaganja u stan nije predočio nikakvu vjerodostojnu dokumentaciju.

Tužitelj predlaže da Sud tužbu uvaži i poništi osporeno rješenje.

Tuženo tijelo, u odgovoru na tužbu, predlaže da Sud tužbu odbije kao neosnovanu, zbog razloga navedenih u obrazloženju pobijanog rješenja.

Tužba je osnovana.

Sud smatra kako u provedenom postupku činjenično stanje nije pravilno utvrđeno, odnosno pri utvrđivanju tužiteljevih ulaganja u stan olako su zanemareni određeni troškovi, iako upravna tijela imaju točan podatak Komisije za utvrđivanje osnovice za razrez poreza na promet nekretnina i prava Ispostave T. Iz zapisnika o procjeni prometne vrijednosti nekretnine, u spisu od 3. veljače 1998. proizlazi, naime, da je tužitelj B. G. kupio nekretninu — stan u potkrovlju u kojem su izvedeni samo grubi građevinski radovi, a da nisu bila ugrađena vrata i prozori, što znači Rohbau-izvedbu. Zapisnik te Komisije od 27. lipnja 2001. nakon što je tužitelj (prodavatelj) prodao nekretninu, utvrđuje da je nekretnina stan u potkrovlju što se sastoji od hodnika, kupaonice, sobe, kuhinje i balkona. Sve je uređeno i podobno za uporabu.

Iz toga se dakle, prema naravi stvari, može zaključiti da je tužitelj radi dobivanja nove kvalitete morao uložiti sredstva da bi se stan nakon Rohbau stanja posve uredilo. Stoga Sud smatra kako su upravna tijela postupila na štetu tužitelja kada su jednostavno odbila priznati njegovu izjavu od 16. srpnja 2001. godine. Ako su smatrali taj dokaz o ulaganju sredstava u stan netočnim, trebao je građevinski vještak utvrditi troškove ulaganja.

Članak 232. stavak 2. Zakona o općem upravnom postupku propisuje da stranka rnože u žalbenom postupku iznositi nove činjenice i nove dokaze, ali treba dati obrazloženje zašto to nije učinila u prvostupanjskom postupku. S obzirom da se u prvostupanjskom postupku činjenicu stanovanja nije isticalo, niti se je u žalbenom postupku navelo razlog, tuženo tijelo nije moralo odlučivati o toj činjenici, ali je to trebalo navesti u obrazloženju rješenja.

 

Us-1995/02. od 13. sipnja 2006.

 

Zakon o porezu na dohodak

Tužiteljica tvrdi da nakon otvaranja obrta nije imala nikakva prava ni ovlasti u pogledu organiziranja posla, pa stoga sa žiro-računa nije nikada dizala ili uplaćivala novac, niti je imala saznanja o stanju računa. Ona je bila samo zaposlenica koja je primala mjesečnu plaću, a plaćanje poreza doprinosa, namirenje troškova poslovanja i obveza, vođenje knjigovodstva, prema dogovoru je vodila uprava „mer“ d.d. u P. Tužiteljica je morala dodatno ovlastiti M. S. i A. K. za obavljanje svih poslova u vezi s obrtom, a te su osobe, neposredno ili posredstvom trećih, odnosile dnevni utržak iz trgovine.

Tužiteljica također tvrdi kako je stekla potpun uvid u nastale teškoće u poslovanju obrta tek u trenutku brisanja trgovačke djelatnosti iz registra samostalnih trgovačkih radnja — 31. prosinca 1996, zbog neplaćanja poreza, doprinosa i obveza prema trećima, što je samo posljedica zlouporabe službenog položaja i ovlasti M. Š. i njegovih pomagača koji su prevarili i manipulirali vlasnicom obrta, jer se radi o fiktivnom trgovačkom obrtu i formalno posebnom, a stvarno ovisnom dijelu u kojem je ostvarivao dobit i sve poslovne poteze poduzimao M. Š.

U prilog tim tvrdnjama, ističe da je Županijsko državno odvjetništvo nakon provedene istrage podnijelo i optužnicu protiv M. Š. i drugih sudionika, 25. svibnja 2001, pod brojem KT-14/97, zbog počinjena kaznenog djela zlouporabe položaja i pomaganja, opisano u članku 337. stavci 3. i 4. Kaznenog zakona. U kaznenom je postupku tužiteljica, kako tvrdi, jedna od oštećenih.

Istodobno je pokrenula parnični postupak pred Općinskim sudom u P. protiv „mer“ d.d. u P., radi poništenja Ugovora o podzakupu poslovnog prostora u P., kad je zahtijevala i priznanje radnoga staža u tuženika za razdoblje od 19. travnja 1994. do 31. prosinca 1996, te uplatu doprinosa mirovinskoga i invalidskog osiguranja, odnosno zdravstvenoga osiguranja.

Tužiteljica, uz to, smatra da nije mogla sudjelovati u ispitnom postupku što ga je provodila Financijska policija, i da se kontrolu nije moglo pravilno provesti, jer je glavnina dokumentacije bila odnesena u nadležnu policijsku postaju, a taj prigovor pogrešno je ocijenilo prvostupanjsko tijelo koje je zauzelo stav da uložene primjedbe ne mijenjaju činjenično stanje utvrđeno kontrolom.

Tužitelj predlaže da Sud uvaži tužbu i poništi osporeno rješenje.

Tuženo tijelo, u odgovoru na tužbu, predlaže da Sud tužbu odbije kao neosnovanu, zbog razloga navedenih u obrazloženju pobijanog rješenja.

Tužba nije osnovana.

Ocjenjujući zakonitost pobijanog rješenja, Sud nalazi da ono ne povrjeđuje zakon tužiteljici na štetu. Osnovano je postupilo tuženo prvostupanjsko tijelo kad je odbilo žalbu tužitelja, uz dano obrazloženje, s obzirom na utvrđenje činjeničnog stanja stvari u ovome upravnom postupku.

Tužiteljica je, prema rješenju Ureda za gospodarstvo, Ispostava P, klasa: UP/I-330-04/94-01/88, ur. broj: 2163-06/1-94-3, od 48. travnja 1994. bila upisana u registar pod red. br. 862, te je poslovala kao nositelj trgovačkog obrta pod nazivom »D.« sa sjedištem u P., a od 6. listopada 1996. tužiteljica je poslovala pod nazivom »g.(( s dva prodajna mjesta, u ulicama F. 6 i G. 2. Prestanak rada trgovačkog obrta žaliteljice utvrđen je rješenjem Ureda za gospodarstvo, Ispostava P., klasa: UP/I-330-04/96-01/887, ur. broj: 2163-06/1-96-2, od 25. prosinca 1996, od 31. prosinca 1996.

Članak 11. stavak 1. Zakona o porezu na dohodak (»Narodne novine, broj 25/95. — proč. tekst 152/95) propisuje da se obrtom smatra trgovačku djelatnost obrta, dok se prema članku 12. stavak 2. poduzetnikom smatra fizičku osobu koja samostalno i trajno obavlja gospodarsku djelatnost u namjeri da ostvari dohodak.

Uvidom u rješenje Ureda za gospodarstvo od 18. travnja 1994. razvidno je da se u konkretnom slučaju M. Č., osnivač, vlasnikom i odgovornom osobom te poduzetnikom, sukladno članku 12. stavak 2. Zakona o porezu na dohodak.

U zapisniku Financijske policije od 7. travnja 1997, što ga je tužiteljica potpisala, navodi se da su u Knjizi primitaka i izdataka za 1996. proknjiženi ukupni primici u svoti 561.331,91 kn, izdaci poslovanja u svoti 447.419,06 kn, te dohodak od obavljanja samostalnih djelatnosti čini 113.912,87 kn. Utvrđen je manjak robe u vrijednosti 192.461,04 kn za prodajno mjesto u ulici F. 6 u P., te manjak robe u vrijednosti 32.448,10 kn za prodajno mjesto u G. 2 u P. Prvostupanjsko tijelo je svote manjka pribrojilo proknjiženim primicima, te je dobilo vrijednost ukupnih primitaka 786.241,05 kn, od kojih je odbilo ukupne izdatke 447.419,06 kn te utvrdilo dohodak u svoti 338.821,99 kn — sve sukladno članku 15. stavak 1. Zakona o porezu na dohodak (»Narodne novine«, broj 52/95) i člancima 45. i 46. Pravilnika o porezu na dohodak (»Narodne novine, broj 104/95).

Članak 16. stavak 1. Zakona o porezu na dohodak propisuje da su porezni obveznici koji obavljaju samostalnu djelatnost iz članka 11. stavci 1. i 2. obvezni utvrđivati dohodak na temelju podataka u poslovnim knjigama, a ako porezni obveznik ne ispunjava te obveze i ne iskazuje sve poslovne izdatke 1 primitke, Porezna uprava može procijeniti poreznu osnovicu i utvrditi oporeziv dohodak na temelju obavljena nadzora prema članku 16. stavak 2. Zakona.

Sud smatra kako je tuženo tijelo pravilno postupilo utvrđujući oporeziv dohodak na temelju obavljena nadzora, a tužiteljica je potpisala zapisnik o provedenoj kontroli od 7. travnja 1997. i nije iznijela primjedbu da je samo prividan (fiktivan) vlasnik obrta.

Nije osporena ni poslovna sposobnost tužiteljice, odnosno poduzetnice sukladno članku 56. stavak 1. Zakona o obveznim odnosima, jer je ona morala biti svjesna da zbog njezina nečinjenja može nastupiti zabranjena posljedica, ali je olako držala da ona neće nastupiti, te je postupila lakomisleno, protivno standardima opreza, iako je prema svojim osobnim svojstvima taj oprez mogla upotrijebiti.

Nije dokazano da je treća osoba tijekom poslovanja prijetila tužiteljici i izazvala opravdan strah sukladno članku 60. stavak 1. spomenutoga Zakona, te da je treća osoba izazvala bitnu zabludu o poslovanju sukladno članku 61. stavak 2. ZOO-a. Osim toga, tužiteljica je od 1994. poslovala samostalno i morala je biti svjesna svih okolnosti važnih za nesmetano poslovanje.

Tuženo je tijelo pravilno ocijenilo da nije naišlo na pitanje bez čijeg se rješenja ne može riješiti konkretnu upravnu stvar, te je sva bitna pitanja raspravilo kao sastavni dio stvari, i na toj osnovi riješilo samu stvar sukladno članku 146. Zakona o općem upravnom postupku

 

Us-1426/2002, od 31. svibnja 2006.

 

Porez na dohodak

 

Iz obrazloženja: Osporavajući zakonitost pobijanog rješenja, tužitelj u bitnome navodi kako tuženo tijelo nije u potpunosti utvrdilo činjenično stanje, jer nije ocijenilo, odnosno nije se očitovalo na dokaz priložen žalbi — izjavu svjedoka D. K. što potvrđuje činjenicu o razdoblju u kojem je tužitelj stanovao u spornome stanu, zato što članak 23. stavak 6. Zakona o porezu na dohodak propisuje da se dohodak od otuđenja nekretnina iz stavka 5. istoga članka ne oporezuje, ako je nekretnina služila za stalno stanovanje poreznom obvezniku.

Tužitelj dalje ističe kako je žalbi priložio izjavu o ulaganju 148.300,00 kn radi potpuna uređenja stana. Kupio gaje, naime, u Rohbau-izvedbi. Tuženo tijelo nije cijenilo priložen dokaz, nego u obrazloženju, naprotiv, tvrdi da o činjenici dodatnih ulaganja u stan nije predočio nikakvu vjerodostojnu dokumentaciju.

Tužitelj predlaže da Sud tužbu uvaži i poništi osporeno rješenje.

Tuženo tijelo, u odgovoru, predlaže da Sud tužbu odbije kao neosnovanu, zbog razloga navedenih u obrazloženju pobijanog rješenja.

Tužba je osnovana.

Sud smatra da u provedenu postupku činjenično stanje nije pravilno utvrđeno, odnosno pri utvrđivanju tužiteljevih troškova olako se zanemarilo ulaganja u stan, mada upravna tijela imaju točan podatak svoje Komisije za utvrđivanje osnovice pri razrezu poreza na promet nekretnina i prava od Ispostave T. Prema zapisniku o procjeni prometne vrijednosti nekretnine, naime, priloženog spisu 3. veljače 1998, proizlazi da je B. G., dakle tužitelj, kupio nekretninu — stan u potkrovlju — u kojoj su izvedeni samo grubi građevinski radovi, bez ugrađenih vrata i prozora (tzv. Rohbau). U zapisniku iste Komisije, 27. lipnja 2001. pri prodaji se nekretnine tužitelja utvrđuje kao prodavatelja te da je nekretnina stan u potkrovlju što se sastoji od hodnika, kupaonice, sobe, kuhinje i balkona. Sve je uređeno i osposobljeno za namjenu.

Iz toga se, prema naravi stvari, može zaključiti kako je, radi dobivanja nove kvalitete, tužitelj trebao uložiti sredstva da Rohbau posve uredi. Stoga Sud smatra da su upravna tijela postupila na štetu tužitelja, kada su jednostavno odbacila priznati njegovu izjavu 16. srpnja 2001. godine. Ako su smatrali taj dokaz o ulaganju sredstava u stan netočnim, građevinski je vještak trebao utvrditi troškove ulaganja.

Članak 232. stavak 2. Zakona o općem upravnom postupku propisuje da stranka u žalbenom postupku može iznositi nove činjenice i nove dokaze, ali treba obrazložiti zašto to nije učinila u prvostupanjskom postupku. S obzirom da činjenicu stanovanja u prvostupanjskom postupku nije isticala, a u žalbenom postupku nije navela razlog, tuženo tijelo nije imalo obvezu odlučivati o toj činjenici. No, u obrazloženju rješenja to je valjalo navesti.

Iz svega proizlazi kako u ponovnom postupku treba utvrditi pravo činjenično stanje i temeljem toga donijeti novo sa Zakonom usklađeno rješenje, prema članku 23. stavak 5. Zakona o porezu na dohodak (Narodne novine«, broj 127/00).

 

Us-12797/2001. od 12. siječnja 2006.

 

Porez na dohodak

 

iz obrazloženja: Tužiteljica u tužbi navodi da je utvrđena nerealna svota zakupnine za poslovni prostor jer se na toj lokaciji poslovni prostor ne može dati u zakup uz cijenu višu od ugovorene. Smatra da se tržišnu cijenu zakupa nije moglo odrediti na temelju Odluke grada S. jer je ona donesena već 1998, kad je ta cijena bila posve drukčija, pa predlaže da Sud tužbu uvaži i osporeno rješenje poništi.

Tuženo tijelo, u odgovoru na tužbu, ostaje pri navodima iz obrazloženja osporenog rješenja i predlaže da se tužbu odbije.

Tužba je osnovana.

Prema članku 24. Zakona o porezu na dohodak (»Narodne novine, broj 127/00), ako pri utvrđivanju dohotka iz članka 23. stavak 1. zakupnina, najamnina, primitak od imovinskih prava te primitak od otuđenja nekretnina i imovinskih prava nije prijavljen ili nije prijavljen u tržišnoj svoti, dohodak će utvrditi Porezna uprava prema tržišnim cijenama u mjestu u kojem je nekretnina, mjestu gdje se imovinsko pravo daje na uporabu, odnosno u mjestu u kojem se imovinsko pravo otuđuje.

Spisu je priložen ugovor o zakupu poslovnog prostora od 26. siječnja 2001. iz kojeg proizlazi da je tužiteljica, kao zakupodavac, dala u zakup I. B. i iz P. poslovni prostor u ukupnoj površini 219,45 m2 za mjesečnu zakupninu 1.500,00 DEM (protuvrijednost u kunama prema srednjem tečaju HNB na dan plaćanja), a taj se ugovor počinje primjenjivati 1. veljače 2001.

Prema spomenutoj zakonskoj odredbi, proizlazi da Porezna uprava ima ovlaštenje utvrditi visinu zakupnine za poslovni prostor, ocijeni li da ugovorena zakupnina nije određena prema tržišnim cijenama za poslovni prostor što ga se daje u zakup. Tuženo tijelo visinu zakupnine nije, međutim, procijenilo na osnovi visine ostalih zakupnina na području Grada S., već je primijenilo Odluku o polaznoj zakupnini za poslovni prostor (»Službeni glasnik Sisačko-moslavačke županije, broj 5/98), što je donesena na temelju članka 17. Odluke o zakupu poslovnog prostora u vlasništvu Grada S. (»Službeni glasnik Sisačko-moslavačke županije, broj 1/98). Za usporedbu se je, dakle, uzelo zakupnine za poslovni prostor u vlasništvu Grada S.

No, prema shvaćanju ovoga Suda, zakupnine za poslovni prostor u vlasništvu Grada S. nisu tržišna zakupnina, pa je radi utvrđivanja tržišne zakupnine za poslovni prostor u S. trebalo uzeti u obzir i zakupnine poslovnog prostora u vlasništvu drugih pravnih i fizičkih osoba.

S obzirom da tuženo tijelo to nije uzelo u obzir, osporeno rješenje povrijedilo je zakon na štetu tužiteljice.

 

Us-11688/2001, od 25. siječnja 2006.

 

Porez na dohodak

 

iz obrazloženja: Tužiteljica u tužbi kojom pokreće upravni

spor osporava zakonitost pobijanog rješenja, zato što u njemu nije pravilno primijenjen zakon, što se u prethodnome postupku nije postupilo prema pravilima postupanja, a osobito zato što činjenično stanje nije pravilno utvrđeno, te jer je iz utvrđenih činjenica izveden nepravilan zaključak u pogledu činjeničnog stanja. Smatra, naime, da je pobijanim rješenjem pogrešno primijenjeno materijalno pravo, jer je, kako tvrdi, trebalo primijeniti članak 100. stavak 3. Zakona o porezu na dohodak, što propisuje da obveznik može zahtijevati povrat više uplaćena poreza u roku pet godina nakon isteka godine u kojoj je naplaćen, odnosno da je apsolutan rok naplate 10 godina.

Predlaže stoga Sudu da tužbu uvaži i poništi pobijano rješenje.

Tuženo tijelo, u odgovoru na tužbu, smatra da je neosnovana, zbog razloga navedenih u obrazloženju pobijanoga rješenja, te predlaže da je se odbije.

Tužba je osnovana.

Prema podacima u spisu predmeta, tužiteljica, iako za 1997, 1998. i 1999. nisu donesena rješenja o razrezu poreza na dohodak, zato što nije iskoristila zakonsku mogućnost podnošenja prijave poreza na dohodak za navedene godine, 18. travnja 2001. podnosi zahtjev za povrat poreza na dohodak od nesamostalnog rada za navedene godine, budući da ima prebivalište na području od posebne državne skrbi.

Ovaj Sud, jednako kao tuženo tijelo, nalazi da je odluka prvostupanjskog tijela utemeljena na zakonu. Nije, naime, sporno da tužiteljica, s obzirom da ustvari je samo dohodak od nesamostalnog rada — sukladno članku 40. stavak 1. Zakona o porezu na dohodak (»Narodne novine», broj 25/95. — proč. tekst, 52/95,106/96, 164/98.133/00) — nije obveznik podnošenja porezne prijave. No, to je mogla učiniti radi ostvarivanja prava na neiskorišten osobni odbitak ili dio osobnog odbitka te radi iskorištenja drugih prava propisanih zakonima (članak 40. stavak 4. ZPD-a), ali uz pridržavanje zakonskog roka za podnošenje porezne prijave (članak 38. stavak 2. Zakona propisuje da se poreznu prijavu podnosi Poreznoj upravi do kraja veljače nakon isteka godine za koju se utvrđuje porez). Tek bi se, naime, temeljem tako podnesene porezne prijave moglo utvrditi godišnji porez. Ako porezni obveznik tijekom godine stječe dohodak samo od plaće, a ne iskoristi zakonsku mogućnost podnošenja prijave, plaćene predujmove poreza smatra se konačno utvrđenim porezom na dohodak (članak 40. stavak 1. Zakona o porezu na dohodak). Pošto, ovdje nije sporno da tužiteljica za navedene godine nije podnijela godišnje prijave poreza na dohodak, nije joj ni utvrđena svota više plaćenog poreza za povrat za navedene godine, pa tuženo tijelo cijeneći žalbu tužiteljice pravilno nalazi da prvostupanjsko tijelo u ovoj poreznoj stvari nije ni moglo donijeti rješenje drukčije od donesenoga.

 

Us-5852/2001, od 13. listopada 2005.

 

Zakon o porezu na dohodak

 

Iz obrazloženja: U tužbi kojom osporava rješenje tuženika,

tužiteljica ističe da je ono doneseno nepravilno i nezakonito, radi načina kako joj je utvrđena porezna obveza. Osporava rezultat primjene metode izračunanog prometa na temelju kojeg joj je prvostupanjsko tijelo utvrdilo obvezu, jer se tu metodu ne može prihvatiti, budući da je u ovome slučaju riječ o tipičnoj okolnosti, s obzirom na mjesto obavljanja obrta i nisku akumulaciju spomenute djelatnosti koja se nije mogla dugo održati, i s obzirom na dugogodišnju uhodanu djelatnost jednakih ili sličnih obrta u blizini toga mjesta — Ulica B. Tužiteljica je otvorila obrt jedino zato da bi zaposlila supruga koji je inače teško obolio u ratu, odnosno da bi pokušao zaraditi za egzistenciju vlastitu i svoje obitelji, ali je takav pokušaj završio bankrotom, jer se nije mogla nositi s uhodanima jednakima ili sličnim obrtima.

Stoga predlaže da se tužbu uvaži i poništi osporeno rješenje.

U odgovoru na tužbu, tuženo tijelo smatra tužbu neosnovanom, zbog razloga u obrazloženju osporena rješenja, te predlaže da je se odbije.

Tužba nije osnovana.

Iz spisa je predmeta razvidno da je tužiteljica podnijela prijavu poreza na dohodak za 1997, a nad poslovanjem tužiteljice je obavljen nadzor primjene Zakona o porezu na promet proizvoda i usluga i Zakona o porezu na dohodak za 1996, o čemu je sastavljen odgovarajući zapisnik 6. prosinca 2000.

Tijekom nadzora je prvostupanjsko tijelo utvrdilo kako tužiteljica nije vodila poslovne knjige te je, primjenom članka 16. stavak 6. Zakona o porezu na dohodak (Narodne novine, broj 25/95. i 52/95), poreznu obveznu tužiteljice utvrdilo procjenom. Navedena odredba, naime, propisuje

— ako porezni obveznik ne ispunjava obveze glede vođenja knjiga te iskazivanja svih poslovnih primitaka i izdataka

— da Porezna uprava može procijeniti poreznu osnovicu i utvrditi oporeziv dohodak na temelju obavljena nadzora, usporedbom s poreznim obveznikom koji obavlja jednaku ili sličnu djelatnost ili na temelju drugih podataka o poslovanju poreznog obveznika.

Prvostupanjsko tijelo pravilno je postupilo, kad je dohodak tužiteljice utvrdilo procjenom, tako što je ukupan promet ostvaren posredstvom žiro-računa uzelo kao osnovicu te utvrdilo dohodak od samostalne djelatnosti u svoti 16.799,61 kn, što odgovara vrijednosti 9,15% iskazana prometa na žiro-računu, na što pravilno upozoruje tuženo tijelo, te je ukupne primitke umanjilo za svotu procijenjenih troškova, i tako tužiteljici utvrdilo konačnu visinu porezne obveze za spornu godinu.

 

Us-8229/2001, od 19. listopada 2005.

 

Porez na dohodak

 

iz obrazloženja: Prema članku 59. stavak 1. točka 4. Pravilnika o porezu na dohodak (Narodne novine, broj 104/98. do 1/00), u popis dugotrajne imovine mora se unijeti opće podatke o poreznom obvezniku iz članka 56. stavak 2. ovoga Pravilnika te podatke o dugotrajnoj imovini, kako slijedi:

nabavna vrijednost ili troškovi proizvodnje, stvari ili prava. Kad nema vjerodostojne isprave o nabavi, iznimno se unosi procijenjenu (tržišnu) vrijednost. Tada treba sastaviti zapisnik te navesti elemente za obavljanje procjene. U narednoj se godini kao nabavnu vrijednost stvari ili prava unosi revaloriziranu nabavnu vrijednost iz prethodne godine u stupcu 7, odnosno 4.

Tužitelj tvrdi kako posjeduje vjerodostojnu ispravu o nabavi dugotrajne imovine (sobe u stanu) što ju je kupio na temelju kupoprodajnog ugovora od 15. rujna 1999.

 

Uvidom u spis predmeta utvrđeno je da tužitelj tijekom postupka nije dokazao posjedovanje vjerodostojne isprave o nabavi spornoga ureda.

Tužitelj je, naime, tužbi priložio kupoprodajni ugovor o kupnji stana, što su ga zaključili J. K. kao prodavatelj i tužitelj kao kupac. No, to nije dokaz vrijednosti jedne prostorije u stanu, pa je pravilno utvrdilo tuženo tijelo da u vezi s nabavom sobe preuređene u ured treba sastaviti zapisnik u kojem je trebalo navesti elemente za utvrđivanje vrijednosti, odnosno procjenu tržišne vrijednosti te prostorije, pa neosnovano prigovara tužitelj da zapisnik nije potreban, a slijedom toga neosnovani su njegovi prigovori na visinu određena poreza.

 

Us-7003/2001, od 22. rujna 2005.

 

Porez na dohodak

 

iz obrazloženja: U tužbi tužiteljica prigovara zakonitosti osporena rješenja i u bitnom ističe kako postupak utvrđivanja poreza na dohodak ruje pravilno proveden. Upozorava da procjena prihoda od 120.000,00 kn (tj. 60.000,00 kn D. P. i 60.000,00 kn A. A.) nije održiva, što se mora i može dokazati knjigovodstvenom dokumentacijom, gdje se ukupan promet obavlja isključivo negotovinskim plaćanjem posredstvom žiro-računa. Iz sadržaja tužbe zaključuje se o prijedlogu tužiteljice da se tužbu uvaži i osporeno rješenje poništi.

Tuženo tijelo, u odgovoru na tužbu, ostaje u cijelosti pri razlozima iz obrazloženja osporenog rješenja i predlaže da se tužbu odbije kao neosnovanu.

Tužba je osnovana.

Podaci spisa predmeta govore kako je tužiteljica, kao porezna obveznica u 1999, za razdoblje od 1. siječnja do 18. ožujka 2000. pri gotovinskim naplatama ispostavljala neke račune kakvi ne sadrže porezni broj niti oznaku prodajnog mjesta, što je suprotno članku 15. stavak 6. Zakona o PDV-u (Narodne novine, broj 47/95. do 73/00).

Slijedom takvih utvrđenja (dakle s osnove netočna evidentiranja ostvarenog prometa proizvoda, odnosno obavljene usluge), tuženo je tijelo procjenom utvrđivalo dohodak tužiteljice od zajedničkog obrta veleprodaje zlata »G.« s A. A., svakoj po 60.000,00 kn (50% udjela).

Članak 16. stavak 1. Zakona o porezu dohodak (Narodne novine, broj 25/95. — proč. tekst, 52/95, 106/96, 164/98. i 33/00) propisuje, naime, da su porezni obveznici koji obavljaju samostalnu djelatnost iz članka 11. stavci 1. i 2. toga Zakona, obvezni utvrđivati dohodak na temelju podataka u poslovnim knjigama. Poslovne se knjige mora voditi uredno i pravodobno (stavak 3. istoga članka).

Članak 16. stavak 6. Zakona, na kojeg se tuženo tijelo poziva, propisuje iskazivanje svih poslovnih primitaka i izdataka, ako porezni obveznik ne ispunjava sve obveze glede vođenja knjiga, pa Porezna uprava može procijeniti poreznu osnovicu i utvrditi dohodak na temelju obavljena nadzora, usporedbom s poreznim obveznikom koji obavlja jednaku ili sličnu djelatnost i na temelju drugih podataka o poslovanju poreznog obveznika.

S obzirom na utvrđeno činjenično stanje u provedenu nadzoru, sukladno propisima, ne može se dovoditi u pitanje ovlaštenje prvostupanjskog upravnog tijela procjenom provjeriti poslovanje tužiteljice za 1999, te na osnovi toga utvrditi poreznu osnovicu i obvezu poreza.

Podaci spisa predmeta potvrđuju poslovanje tužiteljice glede ukupnog dohotka od samostalne djelatnosti za 1999, obračunavanje i plaćanje poreza na dohodak od nesamostalnog rada za 1999. i obračunavanje i plaćanje PDV-a za razdoblje od 1. siječnja do 18. ožujka 2000. utvrđivano usporedbom s poreznim obveznikom koji obavlja proizvodnju i prodaju zlata, ali tuženo tijelo pritom navodi kako se, vodeći računa o članku 28. Zakona o zaštiti i tajnosti podataka (»Narodne novine, broj 108/96) i članku 61. Zakona o porezu na dohodak, nije moglo u obrazloženju osporena rješenja navesti ime i prezime poreznog obveznika s kojim ]'e obavljena usporedba.

Pozivanje na činjenice utvrđene pri obavljenu nadzoru nije dovoljno, s obzirom da se u trenutku kad je bila pozvana sudjelovati u postupku tužiteljica nije mogla očitovati na usporedbu s određenim poreznim obveznikom.

Prema stajalištu ovoga Suda, naime, ocjena poslovanja poreznog obveznika utvrđena usporedbom, prema članku 16. stavak 6. Zakona o porezu na dohodak, pretpostavlja usporedbu njegova poslovanja s točno određenim poreznim obveznikom, uz navođenje odlučnih razloga zašto je usporedba provedena upravo s tim obveznikom (članak 209. Zakona o općem upravnom postupku — »Narodne novine», broj 53/91. i 103/96. — Odluka Ustavnog suda RH). U ovome slučaju, dakle, nije prihvatljivo određivanje poreza na dohodak i razlike obveze PDV-a procjenom, bez točna navođenja (poimence) poreznog obveznika s poslovanjem kojega je usporedbom procijenjen oporeziv dohodak tužiteljice, glede obavljanja samostalne djelatnosti, uz otprilike jednake uvjete. Usporedba može biti i s više poreznih obveznika, ali tada ih se sve mora imenovati.

 

Us-10688/2001, od 22. prosinca 2005.

 

Porez na dohodak

 

iz obrazloženja: Osporavajući zakonitost pobijanog rješenja, tužiteljica u tužbi u bitnome navodi da je Porezna uprava pogrešno utvrdila činjenično stanje, te je na osnovi toga nepravilno primijenila zakon na štetu tužiteljice. Tužiteljica je, naime, kupila automobil za obrt u vrijednosti 324.257,68 kn, i to na način da je novac za kupnju uzajmila od oca J. V., inače povratnika iz inozemstva, o čemu su sastavili ugovor o financijskoj pozajmici. Greškom knjigovođe, taj novac je položen na žiro-račun kao polog utroška, a zapravo je posrijedi financijska pozajmica. Tužiteljica predlaže da Sud tužbu uvaži i poništi osporeno rješenje.

Tuženo tijelo, u odgovorom na tužbu, predlaže da Sud tužbu odbije.

Tužba je osnovana.

Sud je, provjerom spisa, utvrdio da je prvostupanjsko tijelo, 26. lipnja 2000. pod brojem, klasa: UP/I-410-23/ 2000-02/06069, ur. broj: 513-07-17-08/2000-02, donijelo rješenje kojim je tužiteljici za 1999. utvrđen dohodak od samostalne djelatnosti u svoti 269.488,40 kn i svota 90.123,23 kn za uplatu toga poreza. Na rješenje je tužiteljica izjavila žalbu, što je uvažena i poništeno rješenje prvostupanjskog tijela od 26. lipnja 2000. kojim je utvrđena obveza plaćanja poreza od samostalne djelatnosti. Drugostupanjsko rješenje je doneseno 19. listopada 2000. pod brojem, klasa: UP/II-410-18/00-01/1232, ur. broj: 513-07/00-2, te u obrazloženju toga rješenja drugostupanjsko tijelo navodi da, ocjenjujući zakonitost pobijanog rješenja, to tijelo nalazi da je prvostupanjsko tijelo počinilo bitnu povredu postupka, zato što je povrijedilo zakon na štetu tužiteljice, jer članak 143. stavak 1. Zakona o općem upravnom postupku propisuje da stranka ima pravo sudjelovati u ispitnom postupku radi ostvarenja cilja postupka, davati nužne podatke i braniti vlastita prava i zakonom zaštićene interese. U nastavku se navodi i stavak 2. istoga članka Zakona te članak 3. Drugostupanjsko tijelo, uz to, utvrđuje kako iz spisa predmeta, odnosno zapisnika o provedenu nadzoru, klasa: 471-02/00-01/ 1243, ur. broj: 513-07-17-00-03, od 27. travnja 2000, nedvojbeno proizlazi da prvostupanjsko tijelo nije postupilo sukladno navedenim propisima, odnosno da žaliteljici nije omogućilo izjasniti se o činjenicama i okolnostima radi što potpunijega utvrđivanja pravoga stanja stvari i zaštite njegovih prava i pravnih interesa, nego je utvrdilo dohodak isključivo na temelju podataka o stanju žiro-računa, ne provjerivši o kakvim se uplatama radi. Tvrdnju porezne obveznice da se utvrđena razlika odnosi na pozajmice iz kojih je kupljen osobni automobil, trebalo je provjeriti, odnosno utvrditi jesu li te uplate bile namijenjene za kupnju osobnog automobila.

U provedbi rješenja prvostupanjsko tijelo nije poduzelo nijednu procesnu radnju, odnosno nije postupilo prema uputi drugostupanjskog tijela, pa je povrijedilo zakon tužiteljici na štetu, sukladno članku 242. stavak 2. Zakona o općem upravnom postupku, gdje je propisano, ako drugostupanjsko tijelo utvrdi da će nedostatke prvostupanjskog postupka brže i ekonomičnije otkloniti prvostupanjsko tijelo, da će ono vlastitim rješenjem poništiti prvostupanjsko rješenje i vratiti predmet prvostupanjskom tijelu na ponovni postupak. U takvoj okolnosti drugostupanjsko je tijelo obvezno rješenjem upozoriti prvostupanjsko tijelo u kojem pogledu treba upotpuniti postupak, a prvostupanjsko tijelo ima obvezu u svemu postupiti temeljem drugostupanjskog rješenja i bez odgode

— najkasnije u roku 30 dana od dana primitka predmeta

— donijeti novo rješenje.

S obzirom da se prvostupanjsko tijelo nije pridržavalo uputa drugostupanjskog tijela, povrijedilo je zakon tužiteljici na štetu, to prije što u spisu predmeta nema ni preslika izvoda iz računa obveznice, utvrđenja datuma uplata i svote što je, prema tvrdnjama tužiteljice, uplaćena kao pozajmica, odnosno kupoprodajnog ugovora o kupnji automobila.

 

Us-8770/OO od 20.11. 2003.

 

Porez na dohodak

 

Uvidom u zapisnik o obavljenom nadzoru od 26. srpnja 1999., koji se također nalazi u spisu predmeta, proizlazi daje kontrolom poslovnih knjiga i ostale dokumentacije utvrđen manjak po izvršenom popisu alkoholnih i bezalkoholnih pića u iznosu od 4.254,50 kn te manjak po izvršenom popisu hrane u iznosu od 5.500,00 kn. Dalje se u zapisniku navodi da je tužitelju utvrđena obveza poreza na dodanu vrijednost procjenom u iznosu od 40.000,00 kn, odnosno razlika za uplatu u iznosu od 29.900,93 kn te da je također izvršena procjena primitaka u iznosu od 200.000,00 kn, procjena izdataka u iznosu od 140.000,00 kn te procjena ukupnog dohotka u iznosu od 60.000,00 kn.

Na temelju tako utvrđenog činjeničnog stanja u provedenom nadzoru upravno tijelo prvog stupnja tužitelju je razrezalo porez na dohodak u iznosu od 12.312,00 kn te razliku poreza na dodanu vrijednost u iznosu od 29.900,93 kn.

U postupku u povodu žalbe tuženo je tijelo ocijenilo da je činjenično stanje pravilno i u potpunosti utvrđeno te da je tužitelju pravilno procijenjen dohodak i razrezan porez na dohodak te razlika poreza na dodanu vrijednost usporedbom, odnosno korištenjem podataka poreznih obveznika koji obavljaju sličnu djelatnost pod približno jednakim uvjetima, a kojima je dohodak utvrđen na osnovi podataka iz poslovnih knjiga.

Odredbom članka 16. Zakona o porezu na dohodak (Nar. nov., br. 25/95 - proč. tekst i 33/00) bilo je propisano da porezni obveznici koji obavljaju samostalnu djelatnost treba-

ju utvrđivati dohodak na temelju podataka iz poslovnih knjiga, a ako porezni obveznik ne ispunjava svoje obveze glede vođenja poslovnih knjiga te iskazivanja svih poslovnih primi-taka i izdataka Porezna uprava može oporezivi dohodak utvrditi, između ostalog, procjenom, odnosno usporedbom s poreznim obveznikom koji obavlja istu ili sličnu djelatnost.

Također, prema odredbi članka 18. stavka 3. Zakona o porezu na dodanu vrijednost (Nar. nov., od br. 47/95 do br. 73/00) ako porezni obveznik u propisanom roku ne podnese poreznu prijavu ili konačni obračun ili nema propisanu dokumentaciju i porezne evidencije, Porezna uprava i Financijska policija mogu procijeniti poreznu obvezu na temelju obavljenog nadzora usporedbom s poreznim obveznikom koji obavlja sličnu djelatnost ili na temelju drugih podataka o poslovanju poreznog obveznika.

Dakle, procijeniti poreznu osnovicu, odnosno utvrditi oporezivi dohodak upravno tijelo može i na temelju podataka utvrđenih u postupku nadzora i usporedbom s više poreznih obveznika.

Ako se procjena obavlja na temelju podataka utvrđenih u postupku nadzora, tada moraju biti jasno navedeni pokazatelji na temelju kojih je izvršena procjena, a ako se procjena obavlja usporedbom s drugim poreznim obveznicima kojima su prihvaćene porezne prijave, tada treba biti navedeno i koji su to porezni obveznici te iz čega slijedi da ti porezni obveznici obavljaju istu ili sličnu djelatnost pod približno jednakim uvjetima.

 

 

Us-5003/01 od 28. 4. 2004.

 

Porez na dohodak

 

Iz zapisnika proizlazi da je uvidom u poslovne knjige tužitelja utvrđeno da pojedini računi, koje je tužitelj izdavao, ne sadrže sve propisane elemente, a također da i pojedini radni listovi ne sadrže registarsku oznaku korištenog vozila pa je prvostupanjsko tijelo dohodak tužitelju utvrdilo usporedbom s drugim poreznim obveznikom koji obavlja istu djelatnost (autoprijevozničku) kao tužitelj.

Ove navode tužitelj u upravnom postupku nije osporio, a račune koje je dostavio u prilogu tužbe ovaj sud ne može uzeti u obzir jer iste u postupku nije priložio, a sud u primjeni članka 39. Zakona o upravnim sporovima, u pravilu, spor rješava na podlozi činjenica koje su utvrđene u upravnom postupku.

Naime, prema članku 16. stavak 1., 3., 4. i 6. Zakona o porezu na dohodak (Nar. nov., br. 25/95 - proč. tekst, 164/98 i 33/00) propisano je da su porezni obveznici koji obavljaju samostalnu djelatnost iz članka 11. stavka 1. i 2. tog Zakona, dužni utvrđivati dohodak na temelju podataka iz poslovnih knjiga.

Poslovne knjige moraju se voditi uredno i pravodobno.

Ako porezni obveznik ne ispunjava svoje obveze glede vođenja knjiga, te iskazivanja svih poslovnih primitaka i izdataka, Porezna uprava može procijeniti poreznu osnovicu i utvrditi oporezivi dohodak na temelju obavljenog nadzora, usporedbom s poreznim obveznikom koji obavlja istu ili Sličnu djelatnost ili na temelju drugih podataka u poslovanju poreznog obveznika. | S obzirom na navedeno, proizlazi da je radi nepravilnosti l u dokumentaciji tužitelja tuženo tijelo imalo osnove dohodak tužitelja utvrditi procjenom.

Međutim, u obrazloženju prvostupanjskog, a ni osporenog rješenja nije navedeno s kojim je poreznim obveznikom Poslovanje tužitelja uspoređeno. Tuženo se tijelo pritom pozvalo na odredbu članka 61. Zakona o porezu na dohodak, tvrdeći da u cilju zaštite tajnosti podataka ne može javno u rješenju navesti podatke o obvezniku s kojim je poslovanje tužitelja uspoređeno.

Odredbom članka 61. Zakona o porezu na dohodak, propisano je da se podaci o dohotku i poreznoj osnovici poreznog obveznika mogu davati na zahtjev sudova, državnih tijela i državnog odvjetništva, a da su drugi podaci poreznog obveznika službena tajna.

Prema tome, nije službena tajna u postupku, odnosno u obrazloženju rješenja poimenično navesti poreznog obveznika s kojim je uspoređen, tj. dati kratki opis njegovog poslovanja s obzirom na lokaciju, duljinu rada i sl., da se može ocijeniti približno podjednako poslovanja, a koje je od utjecaja na utvrđenje takvog prometa, odnosno dohotka.

U ovom se postupku upravo utvrđuju podaci o dohotku i poreznoj osnovici, a oni se utvrđuju na način propisan u članku 16. stavak 6. Zakona o porezu na dohodak - procjenom, usporedbom s poreznim obveznikom koji obavlja istu djelatnost. Stoga bi nenavođenje podataka o dohotku i poreznoj osnovici tog drugog poreznog obveznika u potpunosti onemogućilo provedbu ove odredbe i ona bi izgubila smisao. Tužitelju se, naime, mora omogućiti da usporedi podatke svog poslovanja s poslovanjem tog drugog poreznog obveznika, a to ne može ako ti podaci nisu navedeni.

Tuženo tijelo se u prilog svoje tvrdnje pozvalo i na članak 28. Zakona o zaštiti tajnosti podataka (Nar. nov., br. 108/96).

Međutim, prema članku 2. stavak 1. tog Zakona, propisano je da je tajni podatak koji je zakonom, drugim propisom, općim aktom ili drugim aktom nadležnog tijela donesenim na temelju zakona, određen tajnim.

Prema tome, da bi nešto bilo proglašeno tajnom isto treba biti utvrđeno zakonom i na temelju zakona.

U konkretnom je slučaju, međutim, navedenom odredbom članka 61. Zakona o porezu na dohodak, utvrđeno što se smatra službenom tajnom, a to nisu podaci o poreznom obvezniku s kojim je uspoređeno poslovanje poreznog obveznika, opis njegovog poslovanja s obzirom na lokaciju, duljinu rada i slični elementi na temelju kojih se procjenjuje visina dohotka.

Prema tome, navedeni Zakon, kao temeljni propis za određivanje poreza na dohodak, ne daje uporište za tvrdnju da bi navedene podatke trebalo proglasiti službenom tajnom.

 

Us-4683/00 od 5. 2. 2004.

 

Porez na dohodak

 

Naime, iz obrazloženja osporenog rješenja proizlazi da je tuženo tijelo uvidom u spis predmeta utvrdilo da je tužiteljica, uz ostalo, ostvarila i dohodak od zakupa poslovnog prostora koji se nalazi u Z., V. 94b, pri čemu tuženo tijelo konstatira da za plaćanje najamnine nije bitno je li iznos najamnine i naplaćen te da porezna obveza prestaje pravovremenom odjavom ugovora o zakupu.

Ovaj Sud, međutim, smatra da takav zaključak tuženog tijela nema podlogu u podacima sveza spisa. osobito iz razloga jer prema ugovoru o zakupu poslovnih i prostorija (članak 2.), koji prileži svezu spisa, navedeni zakup teče od 17. svibnja 1996. do 17. svibnja 1997., uz utvrđenje da je danom isteka tog ugovora na određeno vrijeme zakupoprimatelj dužan predati zakupodavateljima poslovni lokal u| ispravnom stanju, a eventualno produljenje ugovora mora biti u pisanom obliku i ne može se dokazivati na drugi način.   |

Iz navedenog proizlazi da se ovdje radi o ugovoru o zakupu sklopljenom na određeno vrijeme koji prestaje važiti protekom vremena na koje je sklopljen, a na koju okolnost pravilno ukazuje i tužiteljica tijekom cijelog ovog postupka, tvrdeći da nije bilo zakonskog temelja da joj se obračuna predmetni porez za 1998. godinu jer je prijeporni ugovor prestao važiti 7. svibnja 1997.

Činjenica, pak, da je zakupoprimatelj u poslovnom prostoru i dalje ostao, ali ovaj put bez volje zakupodavatelja, | dakle i bez pravnog temelja za isto, pri čemu je prestao i i s plaćanjem najamnine, ne daje osnovu tuženom tijelu za| zaključak da može utvrditi iznos najamnine i kad ona nije naplaćena, jer za isto nema temelja u zakonu. To tim više što I su zakupodavatelji, zbog neovlaštenog korištenja poslovnih| prostorija i neplaćanja najamnine za 1997. godinu protiv zakupoprimatelja ustali s tužbom pred Općinskim sud u Z. 30. studenoga 1998., koja također prileži svezu spisa.

Prema odredbi, pak, članka 30. stavka 1. tada važećeg| Zakona o porezu na dohodak (Nar. nov., br. 25/95 – proč. tekst i 164/98), dohotkom od imovine i imovinskih prava smatra se dohodak koji porezni obveznik ostvari od izdavanja u zakup ili najam nekretnina i pokretnih stvari.

Dakle, ostvarenje ovog dohotka utemeljeno je na ugovoru o zakupu i najmu, pri čemu je upravo bitna činjenica da je dohodak stvarno i ostvaren, a koju je činjenicu potrebno postupku nesporno utvrditi, što ovdje nije slučaj.

 

Us – nepoznat

 

Zakon o porezu na dohodak

 

Odredbom članka 16. stavak 1. i 6. Zakona o porezu na dohodak (Nar. nov., br. 26/95 - proč. tekst do br. 106/96)| propisano je da su porezni obveznici, koji obavljaju samostalnu djelatnost iz članka 11. stavka 1., 2. i 3. tog Zakona, obvezni utvrđivati dohodak na temelju podataka iz poslovnih knjiga.

Ako porezni obveznik ne ispunjava svoje obveze glede vođenja knjiga te iskazivanja svih poslovnih primitaka i izdataka, Porezna uprava može procijeniti poreznu osnovicu utvrditi oporezivi dohodak na temelju obavljenog nadzora, usporedbom s poreznim obveznikom koji obavlja istu ili sličnu djelatnost ili na temelju drugih podataka o poslovanju poreznog obveznika.

Iz podataka u spisu predmeta proizlazi da je tužitelj za 1998. godinu podnio prijavu poreza na dohodak koju prvostupanjsko tijelo nije prihvatilo, pa je izvršena kontrola poslovanja kod tužitelja, o čemu je sačinjen zapisnik od 16. lipnja 1999., koji prileži spisu. U tom se zapisniku prvostupanjsko tijelo, u svezi s utvrđenim činjeničnim stanjem, pozvalo na sadržaj zapisnika | o izvršenom nadzoru kod tužitelja od 12. lipnja 1998., 24. srpnja 1998. i 13. kolovoza1998.

Radi utvrđenih nepravilnosti u poslovanju, prvostupanjsko a je tijelo navelo, a to je potvrdilo i tuženo tijelo, da se dohodak tužitelja utvrđuje procjenom, usporedbom s poreznim obveznikom koji obavlja istu ili sličnu djelatnost. 

Međutim, u prvostupanjskom rješenju, a niti u osporeno mogli rješenju nije navedeno s kojim je poreznim obveznikom poslovanje tužitelja uspoređeno, pa osnovano prigovara tužitelj da je dohodak kojeg je utvrdilo tuženo tijelo procjenom, nezakonito utvrđen.                                                  

 

Us-4754/00 od 31. 3. 2004.

 

Porez na dohodak

 

Iz podataka spisa predmeta razvidno je da je tužiteljica u zakonskom roku podnijela godišnju poreznu prijavu za utvrđivanje poreza na dohodak za 1998. godinu, u kojoj je iskazala gubitak od samostalne djelatnosti u iznosu od 133.541,87 kn te iskazala povrat poreza na dodanu vrijednost u iznosu od 32.887,34 kn.

Iz zapisnika o obavljenom nadzoru, primjenom odredbe Zakona o porezu na dodanu vrijednost i Zakona o porezu na dohodak iz 1998. godine, koji je sastavljen 6. srpnja 1999. kao i dopuna zapisnika od 20. srpnja 1999., razvidno je da tužiteljica ne vodi uredno, točno i vjerodostojno poslovne knjige, čime je postupila suprotno odredbama članka 16. stavka 3. Zakona o porezu na dohodak (Nar. nov., br. 25/95 - proč. tekst, 52/95, 106/96, 164/98 i 33/00) te članka 15. i 23. Zakona o porezu na dodanu vrijednost (Nar. nov., br. 47/95 i 164/98).

Slijedom takvih utvrđenja u zapisniku o obavljenom nadzoru procjenom je utvrđen oporezivi dohodak u iznosu od 10.417,26 kn, sukladno članku 16. stavku 6. Zakona o porezu na dohodak te povrat poreza na dodanu vrijednost u iznosu od 31.157,89 kn, razlikom za uplatu tog poreza u iznosu od 729,45 kn sukladno članku 18. stavku 3. Zakona o porezu na dodanu vrijednost.

Naime, odredbom članka 16. stavka 1. Zakona o porezu na dohodak, propisano je da su porezni obveznici koji obavljaju samostalnu djelatnost iz članka 11. stavka 1. i 2. tog Zakona, dužni utvrđivati dohodak na temelju podataka iz poslovnih knjiga. Poslovne se knjige moraju voditi uredno i pravovremeno (st. 3. istog članka Zakona).

Člankom 16. stavkom 6. navedenog Zakona o porezu na dohodak, na koji se tuženo tijelo poziva, propisano je da ako porezni obveznik ne ispunjava sve obveze glede vođenja knjiga te iskazivanja svih poslovnih primitaka i izdataka, Porezna uprava može procijeniti poreznu osno-vicu i utvrditi dohodak na temelju obavljenog nadzora, usporedbom s poreznim obveznikom koji obavlja istu ili sličnu djelatnost i na temelju drugih podataka o poslovanju poreznog obveznika.

Prema odredbi članka 18. stavka 3. Zakona o porezu na dodanu vrijednost, ako porezni obveznik u propisanom roku ne podnese poreznu prijavu ili konačni obračun ili nema propisanu dokumentaciju porezne evidencije, Porezna uprava može procijeniti poreznu obvezu na temelju obavljenog nadzora, usporedbom s poreznim obveznikom koji obavlja sličnu djelatnost i na temelju drugih podataka o poslovanju poreznog obveznika.

Stoga, s obzirom na utvrđeno činjenično stanje o provedenom nadzoru, sukladno navedenim zakonskim propisima, ne može se dovoditi u pitanje ovlast prvostupanjskog upravnog tijela da procjenom ustanovljuje poslovanje tužiteljice u 1998. godini te na osnovi toga utvrđuje poreznu osnovicu i dohodak, kao i obvezu poreza na dodanu vrijednost.

Međutim, podaci spisa ukazuju da poslovanje tužiteljice glede stečenog dohotka u 1998. godini nije utvrđivano usporedbom podataka o poslovanju drugih poreznih obveznika koji obavljaju istu djelatnost pod približno jednakim uvjetima, a isto tako i glede utvrđene obveze poreza na dodanu vrijednost za tužiteljicu za 1998. godinu.

Prema stajalištu Suda, ocjena poslovanja poreznog obveznika u smislu odredbe članka 16. stavka 6. Zakona o porezu na dohodak, pretpostavlja uspoređivanje njegovog poslovanja s točno određenim poreznim obveznikom, s navođenjem odlučnih razloga zašto je usporedba provedena upravo s tim obveznikom (61. 209. Zakona o općem upravnom postupku - Nar. nov., br. 53/91 i 103/96 - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske). Dakle, u konkretnom slučaju nije prihvatljivo da je porez na dohodak određen procjenom, kao i razlika obveze poreza na dodanu vrijednost, bez konkretnog navođenja (poimence) poreznog obveznika s poslovanjem kojeg (prihvaćeni podaci iz porezne prijave na temelju uredno vođenih poslovnih knjiga) je usporedbom procijenjen oporeziv dohodak tužitelja, glede obavljanja samostalne djelatnosti pod otprilike jednakim uvjetima. Usporedba može biti i s više poreznih obveznika, ali tada svi moraju biti i imenovani.

Spisu predmeta prileži izračun procjene za 1998.godinu za I. F., gdje je navedeno da je ista usporedba izvršena sa T. M., ali bez ikakvih drugih podataka, što ovaj Sud smatra nedostatnim.

S obzirom na izneseno, pobijani se akt nije mogao ocijeniti zakonitim jer do sada utvrđeno činjenično stanje ne daje dovoljnu podlogu za utvrđenu poreznu obvezu tužiteljice s osnove procjene pa činjenično stanje u ponovno provedenom postupku valja upotpuniti, imajući na umu naprijed navedeno.

Us-5827/00 od 12.3.2004

 

Porez na dohodak

 

U obrazloženju prvostupanjskog rješenja navodi se da je u skladu sa člankom 16. stavkom 6. Zakona o porezu na dohodak i člankom 63. stavkom 1., 2. i 3. Pravilnika o porezu na dohodak, poreznom obvezniku procjenom utvrđen 1 dohodak za 1998. godinu, u iznosu od 24.387,35 kn, i to^ usporedbom s poreznim obveznikom koji obavlja istu djelatnost u sličnim uvjetima. Na temelju činjenica utvrđenih 1 zapisnikom u postupku nadzora od 19. 5.1999., a u skladu s odredbama članka 18. stavka 3. Zakona o porezu na dodanu vrijednost, utvrđuje se obveza poreza na dodanu vrijednost.

U pravu je tužitelj kad u tužbi navodi da se u prvostupanjskom rješenju ne obrazlaže s kojim je poreznim| obveznikom uspoređen da bi mogao dati svoje primjedbe na pravilnost utvrđenja činjeničnog stanja.

To stoga jer je odredbom članka 16. stavka 6. Zakona o porezu na dohodak (Nar. nov., br. 25/95, 52/95 i 106/96) propisano da ako porezni obveznik ne ispunjava svoje obveze glede vođenja knjiga te iskazivanja svih poslovni|| primitaka i izdataka, Porezna uprava može procijeniti poreznu osnovicu i utvrditi oporezivi dohodak na temelju obavljenog nadzora, usporedbom s poreznim obveznikom koji obavlja istu ili sličnu djelatnost ili na temelju drugih podataka o poslovanju poreznog obveznika.

U prvostupanjskom rješenje se navodi da je dohodak od samostalne djelatnosti utvrđen tužitelju usporedbom S poreznim obveznikom koji obavlja istu djelatnost, ali nigdje|| u spisu nije navedeno s kojim obveznikom i pod kakvim uvjetima obavlja djelatnost.                            ! '

Tuženo tijelo u obrazloženju svog rješenja navodi da je tužitelj uspoređen s poreznim obveznikom B. S., koji obavlja|||| istu djelatnost pod približno jednakim uvjetima, međutim takvog podatka u spisu predmeta nema.

Isto tako, člankom 18. stavkom 3. Zakona o porezu na dodanu vrijednost (Nar nov. br. 47/95), propisano je da ako porezni obveznik u propisanom roku ne podnese poreznu prijavu ili konačni obračun ili nema propisanu dokumentaciju ili porezne evidencije, Porezna uprava i Financijska policija mogu procijeniti poreznu obvezu na temelju obavljenog nadzora, usporedbom s poreznim obveznikom koji obavlja sličnu djelatnost ili na temelju drugih podataka o poslovanju poreznog obveznika.

 

Us-428/2002 od 26. siječnja 2005.

 

Porez na dohodak

 

Uvidom u spis predmeta tuženo je tijelo pravilno zaključilo da je dokumentacija tužiteljice nevjerodostojna jer je u postupku nadzora utvrđeno da tužiteljica 28. lipnja 2000. godine nije evidentirala promet, odnosno nije izdala račune za obavljene ugostiteljske usluge u iznosu od 384,50 kn. Naime, u blagajni je zatečeno 500,00 kn gotovine (700 - 200 polog), dok je registrirani promet bio u iznosu od 115,50 kn. S obzirom na takvo utvrđenje, pravilno su zaključila upravna tijela da mogu primijeniti odredbu članka 16. stavka 6. Zakona o porezu na dohodak, kao i odredbu članka 18. stavka 3. Zakona o porezu na dodanu vrijednost, tj. da procjenom mogu utvrditi poreznu osnovicu za navedene poreze. Stoga nije u pravu tužiteljica kada smatra da nije trebalo utvrđivati promet procjenom za 2000. godinu, jer neevidentiranje prometa ukazuje na nevjerodostojnost poslovne dokumentacije, a ono je temelj za knjiženje poslovnog događaja prometa.

 

Us-2846/01 od 3. veljače 2005.

 

Porez na dohodak

 

Na osnovi stanja spisa predmetno je da je tuženo tijelo odbilo tužiteljici priznati kao porezno priznati trošak iznos od 4.201,87 kn, koje je u svojim poslovnim knjigama u 1999. godini proknjižila za nabavu odjevnih predmeta, a pozivom na odredbu članka 15. stavka 3. Zakona o porezu na dohodak, koji određuje da se poslovnim izdacima mogu priznati samo oni izdaci koji su neposredno vezani uz ostvarivanje dohotka.

Prema odredbama Zakona o javnom bilježništvu (Nar. nov., br. 78/93 i 29/94), javno bilježništvo je javna služba koju obavljaju javni bilježnici kao isključivo zanimanje i kao samostalni i neovisni nositelji te službe koje imaju svojstvo osobe javnog povjerenja. U poreznom smislu, javni bilježnici su porezni obveznici plaćanja poreza na dohodak od samostalne djelatnosti koja se obavlja slobodnim zanimanjem (čl. 11. st. 2. toč. 1. Zakona o porezu na dohodak - Nar. nov., od br. 25/95 do br. 32/00).

Odredbom članka 15. stavka 3. Zakona o porezu na dohodak, propisano je da u poslovne izdatke ulaze samo oni izdaci koji su neposredno vezani uz ostvarivanje dohotka. Međutim, imajući na umu navedenu definiciju poslovnih izdataka Sud ocjenjuje da je tuženo tijelo zanemarilo odrednicu članka 15. stavka 1. Zakona, koji poslovnim izdacima definira sve odljeve dobara poreznog obveznika tijekom poreznog razdoblja u svrhu stjecanja, osiguranja i ,očuvanja poslovnih primitaka.

Imajući na umu specifičnost javnobilježničke službe, značenje javne službe s jedne strane i samofinanciranja te službe s druge, te odredbe posebnih propisa koji utvrđuju visoke standarde potrebne za obavljanje službe i održavanje njezinog ugleda, Sud ocjenjuje da je tuženo tijelo preusko tumačilo navedenu odredbu Zakona o porezu na dohodak.

Nije sporno da je Hrvatska javnobilježnička komora donijela Pravilnik o službenoj odjeći javnih bilježnika, prisjednika, vježbenika i drugih zaposlenika u javnobilježničkom uredu i Hrvatskoj javnobilježničkoj komori (Nar. nov., br. 107/97), odredivši pravo javnim bilježnicima i drugim navedenim osobama na nabavu službene odjeće trošak koje nabave pada na trošak javnobilježničkog ureda, a za zaposlenike u Javnobilježničkoj komori na teret Komore.

Polazeći, dakle, od prirode službe, njezinog položaja i obveza javnih bilježnika te nesporno Pravilnikom od ovlaštenog tijela određenog prava na troškove službene odjeće, Sud ocjenjuje da je tuženo tijelo restriktivno tumačenjem i pogrešnom interpretacijom Zakona o porezu na dohodak zauzelo pogrešno pravno stajalište slijedom čega je odbilo tužiteljici priznati relativno skromno iskazane troškove nabave službene odjeće i obuće.

Time Sud nalazi tužbu osnovanom, uvažavanje i poništava osporeno rješenje u smislu odredbe članka 42. stavka 2. Zakona o upravnim sporovima (Nar. nov, br. 53/91, 9/92 i 77/92).

 

Us-1882/2001 od 21. travnja 2004.

 

Poreza na dohodak

 

U navedenoj presudi Sud je u svezi s priznanjem troškova dnevnica ocijenio da nije u potpunosti pravilno utvrđeno činjenično stanje, odnosno da nije obrazloženo na koji je način izvršena procjena dnevnica tužiteljice, a koje su knjižene bez vjerodostojne dokumentacije, u iznosu od 31.974,40 kn, odnosno 50% od iskazanih troškova dnevnica. Sud je dao i uputu upravnom tijelu, da je u postupku trebalo utvrditi parifikacijom ili na bilo koji podoban način, a s obzirom na karakter posla tužiteljice i broj uposlenih radnika te mjesta obavljanja, realnu visinu dnevnica. Dalje, Sud je utvrdio u svojoj presudi, budući da nije dovoljno reći da je iznos dnevnica proknjižen bez vjerodostojne dokumentacije, odnosno putnih naloga, procjenjuje da je isti previsok pa se priznaje u iznosu od 31.984,10 kn, odnosno 50%. Kada je Sud donio takvu odluku u svezi s priznavanjem tih troškova imao je na umu odredbu članka 16. stavka 6. Zakona o porezu na dohodak, a u kojem je jasno izražen način postupanja kada su poreznom obvezniku poslovne knjige i ostala dokumentacija utvrđene nevjerodostojnima ili je nema. Na način kako su postupila upravna tijela, pokazuje se doza samovolje, a i nezakonito postupanje, koje može biti na štetu, ali i u korist poreznog obveznika.

 

Us-344/2001 od 24. veljače 2006.

 

Porez na dohodak

 

Sud nalazi da se ovaj spor ne može raspraviti na podlozi činjenica utvrđenih u provedenom upravnom postupku iz razloga što su one u bitnim točkama ostale nepotpuno utvrđene.

Naime, iz podataka sveza spisa razvidno je da je kod tužiteljice, koja kao obrtnik obavlja djelatnost prženja kave i trgovine na veliko i malo, obavljen nadzor nad primjenom Zakona o porezu na dodanu vrijednost (Nar. nov., br. 47/95 do 164/98) i tada važećeg Zakona o porezu na dohodak (Nar. nov., br. 25/95 - proč. tekst i 164/98), za 1999. godinu, o čemu su sastavljeni zapisnici, klasa: 410-18/99-01/8 od 25. listopada 1999. godine i klasa: UP-1-410-23/00-02/2254 od 13. lipnja 2000. godine.

Iz navedenih zapisnika proizlazi da tužiteljica ne posjeduje točnu, urednu i vjerodostojnu dokumentaciju i isprave o nastalim poslovnim promjenama, jer ne posjeduje preslike paragon blokova, iz kojih je razloga tužiteljici, Sukladno odredbi članka 18. stavka 3. Zakona o porezu na dodanu vrijednost i članka 16. stavka 6. tada važećeg Zakona o porezu na dohodak, porezna obveza utvrđena procjenom, pri čemu je nadležno tijelo koristilo podatke o poslovanju poreznih obveznika koji obavljaju istu ili sličnu djelatnost.

Međutim, u obrazloženju prvostupanjskog, a niti osporenog rješenja, nije navedeno s kojim je poreznim obveznikom poslovanje tužiteljice uspoređeno. Tuženo tijelo pozvalo se pritom na odredbu članka 61. Zakona o porezu na dohodak, tvrdeći da su podaci o ostvarenim primicima i izdacima usporednih poreznih obveznika službena tajna, te se iz tog razloga isti ne mogu navoditi u pismenima koja se dostavljaju strankama u postupku.

Odredbom članka 61. Zakona o porezu na dohodak, propisano je da se podaci o dohotku i poreznoj osnovi-ci poreznog obveznika mogu davati na zahtjev sudova, državnih tijela i državnog odvjetništva, a da su drugi podaci poreznog obveznika službena tajna. Prema tome, nije službena tajna u postupku odnosno u obrazloženju rješenja poimenično navesti poreznog obveznika s kojim je izvršena usporedba, tj. dati kratki opis njegovog poslovanja, s obzirom na lokaciju, duljinu rada, broj uposlenih djelatnika i sl., da se može ocijeniti približno podjednako poslovanje, a koje je od utjecaja na utvrđenje prometa, odnosno dohotka.

U ovom postupku upravo se utvrđuju podaci o dohotku i poreznoj osnovici, a oni se utvrđuju na način propisan

navedenim zakonskim odredbama, usporedbom s poreznim obveznikom koji obavlja istu djelatnost. Stoga bi nenavođenje podataka o dohotku i poreznoj osnovici tog drugog poreznog obveznika u potpunosti onemogućilo provedbu te odredbe i ona bi izgubila smisao. Tužiteljici se, naime, mora omogućiti da usporedi podatke svog poslovanja i poslovanje tog drugog poreznog obveznika s kojim je uspoređena, a to ne može ako ti podaci nisu navedeni.

 

Us-11499/00 od 30. 6. 2004.

 

Porez na dohodak

 

Članak 67. stavak 1. Zakona o porezu na dohodak (Nar. nov., br. 25/95, 52/95,106/96 i 164/98), propisuje da se od poreznog obveznika koji dospjeli porez nije platio u propisanom roku i od jamca za naplatu poreza koji se plaća po odbitku, koji nije obračunavao ili uplatio porez u propisa-nom roku, porez naplaćuje prisilno na osnovi rješenja.

Prema podacima u spisu predmeta, sukladno evidenciji Porezne uprave, utvrđeno je da tužitelj 4. ožujka 1998. duguje iznos od 1.128,36 kuna na ime poreza na tvrtku u 1997. s kamatama.

Stoga je, prema ocjeni Suda, pravilno zaključilo prvostupanjsko, a i tuženo tijelo, da se u ovom slučaju dospjeli porez od tužitelj kao poreznog dužnika moglo naplatiti prisilno.

Tužitelj, međutim, smatra da je rješenje prvostupanjskog tijela o prisilnoj naplati poreza na tvrtku nezakonito, jer je 30. prosinca 1995. pri nadležnom sudu pokrenuo postupak likvidacije, što je tuženo tijelo u povodu njegove žalbe propustilo ocijeniti.

Prema ocjeni Suda, u ovoj je stvari bitno kad je postupak likvidacije poduzeća zaključen, a ne kad je bio pokrenut. Spisu predmeta priloženo je rješenje Trgovačkog suda u R., posl. Br. R3-1772/97/276 od 19. veljače 2000. iz kojega proizlazi da se upisuje brisanje pravne osobe M  poduzeće za vanjsku i unutarnju trgovinu d.o.o. u R. upisano u reg. ul. Br. 1-16268/00 sudskog registra, na temelju pravomoćnog rješenja toga Suda, posl. Br. R-3-1772/97/276 od 24. ožujka 1999. o zaključenju likvidacijskog postupka pokrenutog po službenoj dužnosti.

 

 

Us-11924/00 od 23. 9. 2003.

 

Porez na dohodak

 

Podaci spisa ukazuju da je tužitelj u zakonskom roku podnio godišnju poreznu prijavu za utvrđivanje poreza na dohodak za 1999. godinu, u kojoj je iskazao dohodak u ukupnom iznosu od 55.309,43 kn, kao i konačni obračun poreza na dodanu vrijednost za 1999. godinu, u kojem je iskazao obvezu za isti u iznosu od 39.643,99 kn.

Međutim, nadzorom primjene odredaba Zakona o porezu na dodanu vrijednost, Zakona o posebnom porezu na duhanske prerađevine i Zakona o posebnom porezu na alkohol, u tužiteljevom ugostiteljskom objektu - bistro "C." (zapisnik klasa: 471-02/99-01/164, ur.broj: 513-07-05/99-02 od 24. travnja 1999.) utvrđeno je da porezni obveznik svoje ugostiteljske usluge naplaćuje gotovinom, a sav promet ne iskazuje preko naplatnog uređaja ili na drugi odgovarajući način, odnosno ne izdaje račune, čime je postupio suprotno odredbama članka 16. stavka 4. Zakona o porezu na dohodak (Nar. nov., br. 25/95 - proč. tekst, 52/95,106/96 i 164/98) te članku 15. stavak 7. Zakona o porezu na dodanu vrijednost (Nar. nov.,br. 47/95 i 164/98).

Slijedom takvih utvrđenja (dakle, s osnove neizdavanja računa) sastavljen je i zapisnik u Ispostavi Porezne uprave V. 21. lipnja 2000. godine (klasa: UP/1-410-23/00-02/10229, ur.broj: 513-07-05-04/00-02) iz kojega proizlazi da je procjenom utvrđen oporezivi dohodak u iznosu od 93.442,61 kn, sukladno članku 16. stavku 6. Zakona o porezu na dohodak te obveza za uplatu razlike poreza na dodanu vrijednost u iznosu od 28.599,70 kn, sukladno članku 18. stavak 3. Zakona o porezu na dodanu vrijednost.

Naime, odredbom članka 16. stavka 1. Zakona o porezu na dohodak, propisano je da su porezni obveznici koji obavljaju samostalnu djelatnost iz članka 11. stavka 1. i 2. toga Zakona, dužni utvrđivati dohodak na temelju podataka iz poslovnih knjiga. Poslovne se knjige moraju voditi uredno i pravodobno (st. 3. istoga članka Zakona). Stavkom 4. istoga članka Zakona propisano je da se za svaku prodaju, odnosno obavljenu uslugu mora izdati račun.

Člankom 16. stavak 6. navedenog Zakona o porezu na dohodak, na koji se tuženo tijelo poziva, propisano je da ako porezni obveznik ne ispunjava sve obveze glede vođenja knjiga te iskazivanja svih poslovnih primitaka i izdataka, Porezna uprava može procijeniti poreznu osnovicu i utvrditi dohodak na temelju obavljenog nadzora, usporedbom s poreznim obveznikom koji obavlja istu ili sličnu djelatnost ili na temelju drugih podataka o poslovanju poreznog obveznika.

l prema odredbi članka 74. stavka 1. Pravilnika o porezu na dodanu vrijednost (Nar. nov., br. 60/96,113/97, 7/99,112/99, 119/99, 44/00, 63/00 i 80/00), propisano je da poduzetnik mora za isporučena dobra i obavljene usluge ispostaviti pisani račun najmanje u dva primjerka, od kojih se jedan uručuje kupcu, a drugi služi kao isprava za knjiženje. Poduzetnici koji isporuke dobara i obavljene usluge naplaćuju u gotovini, obvezni su promet iskazivati preko naplatnih uređaja ili na drugi odgovarajući način, s tim da za svaku isporuku obvezno izdaju račun (st. 2. istoga članka Pravilnika). Računi za gotovinski promet iz stavka 2. toga članka i isječci vrpce ili potvrdnice iz naplatnih uređaja, moraju sadržavati najmanje podatke koji su propisani člankom 15. stavkom 6. Zakona o porezu na dodanu vrijednost (st. 3. istoga članka Pravilnika).

Prema odredbi članka 18. stavka 3. Zakona o porezu na dodanu vrijednost ako porezni obveznik u propisanom roku ne podnese poreznu prijavu ili konačni obračun ili nema propisanu dokumentaciju i porezne evidencije, Porezna uprava može procijeniti poreznu obvezu na temelju obavljenog nadzora, usporedbom s poreznim obveznikom koji obavlja sličnu djelatnost ili na temelju drugih podataka o poslovanju poreznog obveznika.

Stoga, s obzirom na utvrđeno činjenično stanje u provedenom nadzoru, sukladno navedenim zakonskim propisima, ne može se dovoditi u pitanje ovlast prvostupanjskog upravnog tijela da procjenom ustanovljuje poslovanje tužitelja u 1999. godini te na osnovi toga utvrđuje poreznu osnovicu i dohodak, kao i obvezu porez na dodanu vrijednost

Međutim, dok podaci spisa (zapisnik od 21. lipnja 2000. i pobijani akt) ukazuju da je poslovanje tužitelja glede stečenog dohotka u 1999. godini utvrđivano usporedbom podataka o poslovanju drugih poreznih obveznika, koji obavljaju istu djelatnost pod približno jednakim uvjetima, glede procjene utvrđene obveze poreza na dodanu vrijednost za tu godinu ne navodi se osnova na temelju koje je procijenjena obveza niti pokazatelja na temelju kojih je utvrđen upravo iznos od 137.049.28kn.

Prema stajalištu Suda ocjena poslovanja poreznog obveznika u smislu odredbe članka 16. stavka 6. Zakona o porezu na dohodak pretpostavlja uspoređivanje njegova poslovanja s točno određenim poreznim obveznikom s navođenjem odlučnih razloga zašto je usporedba provedena upravo s tim poreznim obveznikom (ćl. 209. Zakona o općem upravnom postupku - Nar. nov., br. 53/91). Dakle, u konkretnom slučaju nije prihvatljivo da je procjena izvršena usporedbom poda-taka iz godišnjih poreznih prijava temeljenih na poslovnim knjigama poreznih obveznika koji obavljaju ugostiteljsku djelatnost pod približno jednakim uvjetima (lokacija, veličina poslovnog prostora, je li prostor vlastiti ili u najmu, broj radnika), bez konkretnog navođenja (poimence) poreznog obveznika s poslovanjem kojega (prihvaćeni podaci iz porezne prijave na temelju uredno vođenih poslovnih knjiga) usporedbom je procijenjen oporezivi dohodak tužitelja, s obzirom na obavljanje ugostiteljske djelatnosti pod navedenim približno jednakim uvjetima. Usporedba može biti i s više poreznih obveznika, ali svi moraju biti imenovani.

 

Us-4683/OO od 5. 2. 2004.

 

Porez na dohodak

 

Sud ne prihvaća stajalište tuženog tijela izloženo u obrazloženju osporenog rješenja i nalazi da to tijelo nije pravilno postupilo kad je osporenim rješenjem odbilo žalbu tužiteljice izjavljenu protiv uvodno navedenog rješenja upravnog tijela prvog stupnja. Naime, iz obrazloženja osporenog rješenja proizlazi da je tuženo tijelo uvidom u spis predmeta utvrdilo da je tužitelja, pored ostalog, ostvarila i dohodak od zakupa poslovnog prostora koji se nalazi u Z., pri čemu tuženo tijelo konstatira da za plaćanje najamnine nije bitno je li iznos najamnine i naplaćen te da porezna obveza prestaje pravovremenom odjavom ugovora o zakupu.

Ovaj Sud, međutim, smatra da takav zaključak tuženog tijela nema podlogu u podacima sveza spisa.

To osobito zato jer prema ugovoru o zakupu poslovnih prostorija (čl. 2.), koji prilažu svezu spisa, navedeni zakup teče od 17. svibnja 1996. do 17. svibnja 1997. godine, uz utvrđenje da je danom isteka tog ugovora na određeno vrijeme zakupoprimatelj dužan predati zakupodavateljima poslovni lokal u ispravnom stanju, a eventualno produljenje ugovora mora biti u pisanom obliku i ne može se dokazivati na drugi način.

Iz rečenog proizlazi da se ovdje radi o ugorom o zakupu sklopljenom na određeno vrijeme, koji prestaje vrijediti upravo protekom vremena za koje je sklopljen, a na koju okolnost pravilno ukazuje i tužiteljica tijekom cijelog ovog postupka, tvrdeći da nije bilo zakonskog temelja da joj se obračuna predmetni porez za 1998. godinu, jer je prijeporni ugovor prestao vrijediti 7. svibnja 1997. godine.

Činjenica, pak, da je zakupoprimatelj u poslovnom prostoru i dalje ostao, ali ovaj puta bez volje zakupodavatelja, dakle, i bez pravnog temelja za isto, pri čemu je prestao i s plaćanjem najamnine, ne daje osnovu tuženog tijelu za zaključak da može utvrditi iznos najamnine i kad ona nije naplaćena, jer za isto nema temelja u zakonu. To tim više što su zakupodavatelji, zbog neovlaštenog korištenja poslovnih prostorija i neplaćanja najamnine za 1997. godinu, protiv zakupoprimatelja ustali s tužbom pred Općinskim sudom u Z. 30. studenoga 1998. godine, koja također prileži svezu spisa.

Prema odredbi članka 30. stavka 1. tada važećeg Zakona o porezu na dohodak (Nar. nov., br. 25/95 - proč. tekst i 164/98), dohotkom od imovine i imovinskih prava smatra se dohodak koji porezni obveznik ostvari od izdavanja u zakup ili najam nekretnina i pokretnih stvari.

Dakle, ostvarenje tog dohotka utemeljeno je na ugovoru o zakupu i najmu, pri čemu je upravo bitna činjenica da je dohodak stvarno i ostvaren, a koju je činjenicu potrebno u postupku nesporno utvrditi, što ovdje nije slučaj.

 

Us-11063/00 od 13. 1. 2005.

 

Ovrha – prema starim odredbama Zakona o porezu na dohodak

 

Sud ne prihvaća stajalište tuženog tijela izloženo u obrazloženju osporenog rješenja i nalazi da je to tijelo nepravilno postupilo kad je odbilo žalbu tužiteljice izjavljenu protiv navedenog rješenja upravnog tijela prvog stupnja, kojim je tužiteljici kao bračnom drugu poreznog dužnika određena prisilna naplata poreza zabranom raspolaganja 1/3 plaće koju prima kod "O." do podmirenja duga od 141.781,31 kn.

Naime, iz spisa predmeta dostavljenog ovom Sudu uz odgovor na tužbu, proizlazi da je u postupku koji je prethodio donošenju nižestupanjskih rješenja Porezna uprava utvrdila da porezni dužnik V. D. nije podmirio svoje porezne obveze u zakonskom roku pa je 31. srpnja 1998. godine doneseno rješenje o privremenoj zabrani raspolaganja novčanim sredstvima s računa, koje je porezni dužnik V. D. imao kod ZAP-a do podmirenja duga s kamatama i troškovima.

Budući da je žiro-račun poreznog dužnika bio blokiran od 21. listopada 1998. te se porezni dug nije mogao naplatiti, Porezna je uprava donijela 21. lipnja 1999. rješenje o prisilnoj naplati poreza i drugih proračunskih prihoda popisom, procjenom i prodajom imovine poreznog dužnika V. D., koje je postalo konačno u upravnom postupku. U tu je svrhu prvo-stupanjsko tijelo pribavilo i poseban izvadak iz zemljišnih knjiga k. o. Z., od 3. lipnja 1999. te je putem tadašnjem Državnog pravobraniteljstva K.-z. županije pokrenut i postupak za osiguranje novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretninama poreznog dužnika V. D. (Ovr-27/2000 od 9. lipnja 2000.). Nakon toga, i neovisno o rješenju od 21. lipnja 1999., kojim je bila određena prisilna naplata popisom, procjenom i prodajom imovine poreznog dužnika, upravno tijelo prvog stupnja donijelo je novo rješenje, klasa: UP/I-415-02/99-01/135, ur.broj: 513-07-02-99-17 od 29. listopada 1999., kojim se radi podmirenja istoga duga uvećanog za naknadno nastale kamate određuje prisilna naplata privremenom zabranom raspolaganja plaćom, koju porezni dužnik

V. D. prima kod pravne osobe "K." d.o.o., kod koje se porezni dužnik u međuvremenu zaposlio. Slijedom navedenog, prema ocjeni ovog Suda, Porezna uprava je mogla umjesto prije određenog načina prisilne naplate na novčanim sredstvima poreznog dužnika, odnosno na nekretninama, odredi-ti drugi način namirenja dužne obveze, dakle, i privremenom zabranom raspolaganja plaćom koju porezni dužnik prima kod poslodavca (dužnika poreznog dužnika), ako je procijenila da će se na taj način brže i lakše naplatiti dugovanje od poreznog dužnika.

Međutim, Porezna uprava nije mogla odrediti istovremeno i prisilnu naplatu istog poreznog duga zabranom raspolaganja plaćom koju tužiteljica, kao supruga poreznog dužnika, prima po osnovi zaposlenja kod svog poslodavca.

Naime, Porezna je uprava prvostupanjsko rješenje UP/1-415-02/99-01/135, ur.broj. 513-07-02-00-27 od 2. svibnja 2000. godine utemeljila na odredbi članka 90. stavka 1., tada važećeg Zakona o porezu na dohodak, s obrazloženjem da iako je rješenje o zabrani raspolaganja plaćom poreznog dužnika V. D. dostavljeno na izvršenje njegovom poslodavcu nakon što je postalo izvršno, zbog visine poreznog duga i vremenskog razdoblja potrebnog za naplatu istog zabranom raspolaganja plaćom poreznog dužnika, pristupa nastavku postupka prisilne naplate i zabranom raspolaganja plaćom supruzi poreznog dužnika.

l tuženo tijelo osporeno rješenje temelji prvenstveno na odredbi članka 90. stavka 1. tada važećeg Zakona o porezu na dohodak (Nar. nov., br. 29/95 - proč. tekst i 33/00), prema kojoj se porez prisilno naplaćuje iz pokretnina dohotka i potraživanja poreznog dužnika i članova njegovog domaćinstva, a može se naplatiti iz nekretnina poreznog dužnika.

Međutim, tuženo tijelo nije imalo na umu i ostale odredbe Zakona o porezu na dohodak, kojima se člancima 67.- 94. regulira postupak prisilne naplate.

Prema članku 67. stavku 1. navedenog Zakona, od poreznog obveznika koji dospjeli porez nije platio u roku i od jamca za naplatu poreza koji se plaća po odbitku koji nije obračunao i uplatio porez u propisanom roku (porezni dužnik), porez se prisilno naplaćuje na osnovi rješenja o određivanju prisilne naplate.

Prema stavku 3. istoga članka navedenog Zakona, Porezna uprava koja prisilno naplaćuje porez, može rješenjem iz stavka 1. ovoga članka privremeno zabraniti poreznom dužniku raspolaganje novčanim sredstvima na žiro-računu i drugim računima kod banke, odnosno druge financijske organizacije kod koje porezni obveznik vodi svoje račune i narediti banci ili drugoj financijskoj organizaciji da sva zatečena sredstva, i ona koja budu pristigla u korist računa poreznog dužnika, doznači radi podmirenja poreznog duga na određeni račun.

Porez koji nije naplaćen iz novčanih sredstava poreznog dužnika (čl. 67. st. 2. i 3.), prema članku 68. stavku 1. istog Zakona, prisilno se naplaćuje iz cjelokupne druge imovine prihoda i potraživanja poreznog dužnika, osim iz imovine prihoda i potraživanja koja su tim Zakonom izuzeta od prisilne naplate (čl. 84. Zakona), pri čemu Porezna uprava može popisati svu imovinu poreznog dužnika, i to redom propisanim člankom 74. stavkom 1. navedenog Zakona (gotov novac, obveznice, nakit, ostale pokretnine koje se mogu lako unovčiti). Prema odredbi članka 82. stavka 1. istog Zakona radi naplate dospjelog poreza, Porezna uprava može rješenjem staviti zabranu na plaću iz radnog odnosa i na druga potraživanja poreznog dužnika, kojim se poreznom dužniku zabranjuje da raspolaže plaćom, odnosno drugim potraživanjem, a njegovom dužniku nalaže da plaću, odnosno drugo potraživanje isplati u korist poreznog duga.

Porez se prisilno može naplatiti, porez već navedenog, i iz nekretnina poreznog dužnika u kojem se postupku, sukladno članku 90. istog Zakona, može izvršiti uknjižba založnog prava na nekretninama poreznog dužnika radi osiguranja naplate.

Ako se porez ne može naplatiti iz imovine poreznog dužnika u smislu odredaba članka 67.-94. Zakona o porezu na dohodak, naplatit će se na način propisan odredbama članka 95.-99. Zakona i iz imovine članova domaćinstva poreznog dužnika, koji su tu imovinu stekli od poreznog obveznika po bilo kojoj osnovi (čl. 95. st. 1.).

Slijedom navedenih zakonskih odredaba o prisilnoj naplati poreza nesporno proizlazi da se prisilna naplata poreza određuje prvenstveno poreznom dužniku, i to najprije na sredstvima koja omogućuju bržu i lakšu naplatu (zabrana raspolaganja novčanim sredstvima, zabrana raspolaganja plaćom), a ako to nije moguće ili nije dostatno, popisom i prodajom imovine. Tek ako ni cjelokupna imovina poreznog dužnika (novac, pokretnine, nekretnine) nije dostatna za podmirenje poreznog duga, isti se može prisilno naplatiti i iz imovine članova njegovog domaćinstva, ali samo pod uvjetom da su članovi domaćinstva tu imovinu stekli od poreznog obveznika po bilo kojoj osnovi (darovanje, kupoprodaja, nasljeđivanje i sl.).

Porezna uprava ima pravo odlučiti na kojim će sredstvima poreznog dužnika odrediti rješenjem prisilnu naplatu poreza u ovisnosti o vrijednosti tih sredstava, visine duga, a sve zbog brže i lakše naplate.

Polazeći od toga da su porezni osnovni financijski instrumenti prikupljanja prihoda, kojima država podmiruje rashode te da se razrez poreza i prisilna naplata poreza provode u zakonom propisanom roku prvenstveno od obveznika plaćanja poreza, poreznog dužnika i iz cjelokupne imovine, a tek potom od drugih osoba, porezna tijela moraju osigurati pravilnu primjenu poreznih propisa i njihovu pravilnu interpretaciju.

U konkretnom slučaju upravna su tijela u postupku prisilne naplate poreza od poreznog dužnika pravilno postupila kad su, nakon što nije bila moguća naplata iz novčanih sredstava poreznog dužnika radi blokiranog računa, odredila prisilnu naplatu popisom, procjenom i prodajom imovine, budući da je u to vrijeme porezni dužnik bio nezaposlen, a potom i osiguranjem naplate poreznog duga zabilježbom na nekretninama poreznog dužnika u zemljišnim knjigama.