Us-5773/2001, od 10. svibnja 2006.

 

Zakon o porezu na dodanu vrijednost

 

Iz obrazloženja: Tužitelj osporava zakonitost pobijanog rješenja jer se u postupku što je prethodio aktu nije postupilo prema pravilima postupka, a osobito što činjenično stanje nije pravilno utvrđeno, te je iz nepravilno utvrđenih činjenica izveden nepravilan zaključak. Iznosi da je nesporno da su, sukladno članku 10. stavak 2. Zakona o financiranju vodnoga gospodarstva (NN 107/95), obveznici plaćanja naknade za uporabu voda određene pravne, odnosno fizičke osobe koje zahvaćaju i isporučuju vodu korisnicima (potrošačima), što ne znači da to čini tužiteljev prihod, pa s tim u vezi tužitelj vodu ne naplaćuje za svoj račun. Naknada za uporabu voda nije naknada ni za isporuku dobara ni usluga, već je samo vrsta poreza te se, prema članku 10. stavak 2. Zakona, definira samo subjekt koji će za Hrvatske vode ubirati spomenutu naknadu. Nakon izmjena Zakona o financiranju vodnoga gospodarstva (NN 88/98) što ga se primjenjuje od 1. srpnja 1998. više nije sporno da su naknada za uporabu i naknada za zaštitu za tužitelja prolazne stavke i ne podliježu plaćanju PDV-a. Ako se smatra da je naknada za uporabu voda javni prihod, tužitelj kao obveznik plaćanja ističe kako ne ubire taj prihod za vlastiti nego za tuđi račun, pa je to za njega prolazna stavka te sukladno članku 8. Zakona o PDV-u ne ulazi u poreznu osnovicu.

Tužitelj predlaže da Sud tužbu uvaži i poništi osporeno rješenje.

Tuženo tijelo, u odgovoru na tužbu, ostaje pri razlozima osporenog rješenja i predlaže da Sud odbije tužbu.

Tužba nije osnovana.

Prema podacima u spisu predmeta, u tužitelja je provedena kontrola financijsko-materijalnog poslovanja, te su utvrđene određene nepravilnosti što se odnose na manje obračunan porez na promet proizvoda i usluga za 1997. i PDV od 1. siječnja do 30. lipnja 1998. Tako je tužitelj tijekom 1997. obračunavao i uplaćivao porez na promet usluga trgovine na malo temeljem računa za prodanu vodu građanima, ali je prodajnu cijenu vode kućanstvima umanjivao za 0,84 kn što se odnosi na naknadu za zaštitu voda, te za 0,73 kn što se odnosi na naknadu za uporabu voda, a od 1. siječnja do 30. lipnja 1998. prodajnu cijenu vode umanjivao je za 0,73 kn po prostornome metru, što se odnosi na naknadu za uporabu voda. Tužitelj je neutemeljeno umanjivao osnovicu poreza na promet proizvoda i usluga, odnosno PDV-a jer je prema članku 10. Zakona o financiranju vodnoga gospodarstva (NN 107/95) bio obveznik plaćanja naknade koju se smatralo njegovim troškom, te je uključen u cijenu vode i osnovice za obračun poreza — kako poreza na promet proizvoda i usluga, prema članku 2 3. stavak 3. točka 7. Zakona o porezu na promet proizvoda i usluga (NN 95/94. do 19/96), tako PDV-a, prema članku 8. stavak 1. Zakona o PDV-u (NN 47/95).

Prema članku 4. Zakona o financiranju vodnoga gospodarstva (NN 107/95, 19/96). naknada za uporabu voda javni je prihod što ga se uplaćuje na račun Hrvatskih voda. Obveznici su plaćanja naknade, prema članku 10. Zakona, pravne i fizičke osobe koje zahvaćaju i crpe vodu radi uporabe za piće, pogonske, tehnološke, komunalne i druge namjene, te pravne i fizičke osobe koje iskorišćuju vodenu snagu za proizvodnju električne energije ili pogon postrojenja. Obveznici su plaćanja naknade za uporabu vode isporučene posredstvom vodoopskrbnoga sustava pravne odnosno fizičke osobe koje zahvaćaju i isporučuju vodu korisnicima (potrošačima).

 

Us-5893/2006. od 26. svibnja 2006.

 

Zakon o porezu na dodanu vrijednost

 

iz obrazloženja: Poreznim rješenjem Porezne uprave, Područni ured Z, Odjel za nadzor, klasa: UP/I-471-02/02-01 /666, ur. broj: 513-07-01-03-26, od 22. svibnja 2003, tužitelju je utvrđen manje obračunan PDV za 1999, u svoti 8,368.742,48 kn i kamate zbog nepravodobno plaćena poreza u svoti 4.166.862,72 kn, manje obračunan PDV za 2000. u svoti 6.931,997,56 kn i kamate u svoti 2.214.366,65 kn, odnosno za 2001. porezna obveza u svoti 1.766.247,55 kn, te kamate u svoti 509.467,80 kn, te mu je naređeno da uplati te svote, uz obračun i uplatu daljnjih kamata do dana uplate, i provede odgovarajuća knjiženja u poslovnim knjigama.

Rješenjem Ministarstva financija RH — Samostalne službe za drugostupanjski upravni postupak, Odjela za porezni postupak, klasa: UP/II-471-02/03-01/575, ur. broj: 513-04/03-2, od 8. prosinca 2003. odbijena je tužiteljeva žalba protiv toga rješenja.

Tužitelj u tužbi protiv osporena rješenja navodi da je neutemeljena osporena uporaba pretporeza što ga je zaračunalo trgovačko društvo M.  d.o.o., koje nije u sustavu PDV-a, jer da tužitelj za to nje znao. Tvrdi kako je promet robom postojao te da ima pravo odbiti pretporez sukladno članku 20. stavak 1. Zakona o PDV-u. S obzirom na to, smatra kako je osporenim rješenjem pogrešno utvrđeno činjenično stanje.

Tuženo tijelo, u odgovoru na tužbu, ostaje pri razlozima osporena rješenja i predlaže da Sud odbije tužbu.

Tužba nije osnovana.

Nije u pravu tužitelj kada smatra da mu je neutemeljeno osporena uporaba pretporeza što mu ga je zaračunao M. d.o.o., jer da nije znao da to trgovačko društvo nije u sustavu PDV-a. U postupku je utvrđeno da »M.« d.o.o. u 1999. i 2000. nije bilo upisano u Registar obveznika PDV-a, a ipak je u računima iskazivalo taj porez. Članak 20. stavak 8. Zakona o PDV-u (»Narodne novine«. broj 47/95, 106/96, 164/98, 105/99, 54/00. i 73/00) propisuje, ako porezni obveznik u nekom računu izdvojeno iskaže porez, iako to nije ovlašten učiniti (članak 15. stavak 5.), da primatelj dobara i usluga tada ne može odbiti iskazan porez kao pretporez. Članak 104. stavak 1. točka 2. Pravilnika o PDV-u (»Narodne novine«, broj 60/96, 113/97, 7/99, 112/99, 44/00, 63/00. i 80/00) propisuje da poduzetnik koji obavlja oporezive isporuke ima pravo na odbitak pretporeza, ako je isporuka dobara ili usluga primljena od drugog obveznika PDV-a. S obzirom na utvrđeno činjenično stanje, proizlazi da je prvostupanjsko tijelo, temeljem tih odredba, zakonito osporilo priznati tužitelju pravo na odbitak pretporeza.

 

Us-13571/2001, od 10. svibnja 2006.

 

Zakon o porezu na dodanu vrijednost

 

Iz obrazloženja: Tužitelj u tužbi, u bitnom, navodi kako je u ugovoru o konsignaciji, te njegovu aneksu određeno da osnovu za obračun provizije čini konačan račun za robu prodanu s konsignacije. Proviziju se obračunava kao popust na cijenu, dakle, u trenutku uvoza robe mu nije i ne može biti poznata svota popusta. Pravo na proviziju ostvaruje se naknadno, po završetku prodaje domaćem kupcu, pri svakome plaćanju principalu, dakle odbijanjem od konačnog računa. Suština je u tome da je vrijednost robe što je on plaća principalu i naknadno iskazana pripadajuća provizija što je se realizira umanjenjem računa, uvijek jednaka bruto-cijeni robe pri uvozu, što čini osnovicu za obračun carine i PDV-a. Naknadno evidentiranu svotu diskonta uključuje se, dakle, u uvoznu bruto-cijenu i na nju je PDV već plaćen u uvoznoj bruto-cijeni robe, pa nema i ne može postojati obveza ponovnog obračuna PDV-a, jer su posrijedi iste stranke i isti posao. Primjer konsignacijske prodaje robe tvrtki »M. F.« u biti je jednak prijašnjemu, ali se ovdje zaradu realizira posredstvom rabata — svota je rabata također uključena u bruto-cijenu robe evidentiranu pri uvozu, a na nju je plaćena carina i PDV, pa također nema osnova za ponovni obračun PDV-a na odobren rabat. Ističe kako nikada ni za jednu zaradu temeljem ugovora o konsignaciji nije ispostavio nijedan račun, jer se u biti radi o otpisu obveze prema dobavljaču, na što se ne obračunava PDV. Takvo pravilo vrijedi u odnosima domaćih trgovačkih društava, pa nema razloga da to porezna tijela tretiraju drukčije kad je u pitanju konsignacija. Smatra kako se tu otvara pravno pitanje je li posrijedi u pravni odnos inozemnoga principala i konsignatara, što ima određene osobine kada se PDV plati na svotu kakva uključuje vrijednost što pripada principalu i svotu što pripada konsignataru, dok nakon uplate predujma cijene od krajnjega kupca, kada se primljenu kupovnu djenu raspoređuje na dio inozemnome principalu i dio konsignataru, neovisno o tome čini li se to temeljem diskonta, rabata ili provizije, te se ponovno plaća PDV na dio što ostaje konsignataru, s obzirom da je PDV već plaćen na ukupnu svotu što sadrži i onaj dio što ostaje odnosno pripada konsignataru. Upozoruje, uz to, kako je dio rješenja napadnutoga tužbom posve neosnovan za svotu 38.419,92 kn obračunanog PDV-a, jer se u rješenju nigdje ne navodi na što se odnosno na koje poslove odnosi ta svota, pa se to ni ne može ispitati. Stoga u osporenu rješenju treba ukinuti spomenutu svotu i pripadajuću kamatu, neovisno o tome prihvaća li se opisana stajališta i razloge. Osporava i obračun zatezne kamate — jednako spomenutu nepoznatu svotu PDV-a 38.419,92 kn, i ukupnu svotu PDV-a, i to stoga što se obračun zatezne kamate ne može kontrolirati, tj. nije evidentiran početak razdoblja obračuna zatezne kamate. Predlaže da Sud tužbu uvaži i osporeno rješenje poništi, te da mu naknadi troškove tužbe u svoti 3.245,20 kn, uvećano za pristojbu na tužbu prema odluci Suda.

Tuženo tijelo, u odgovoru na tužbu, ostalo je pri razlozima u obrazloženju osporenog rješenja i predložilo Sudu da tužbu odbije.

Tužba nije osnovana.

Na osnovi stanja spisa predmeta, proizlazi da je Područni ured R. obavio inspekcijski nadzor u tužitelja, o čemu je sastavljen zapisnik 24. travnja 2001. u kojem su utvrđene određene nepravilnosti glede obračuna i plaćanja poreza na dobit za 1999. te PDV-a za 1999. i 2000. godinu. Radi njihova otklanjanja, u rješenju je prvostupanjskog tijela tužitelju naloženo plaćanje poreza s pripadajućim kamatama, zbog nepravodobne uplate, kako ]'e naznačeno u uvodu.

U provedenu postupku utvrđeno je povećanje porezne osnovice PDV za 1999. i 2000. nastalo zato što tužitelj nije obračunao porez na proviziju od prodaje robe s konsignacijskog skladišta, u vlastito ime, a za račun tvrtke »V.«. Iz ugovora o konsignaciji, naime, što ga je tužitelj zaključio s tvrtkom »V.« razvidno je da su ugovorne strane, uz ostalo, ugovorile i proviziju te da konačan račun za robu prodanu s konsignacije služi kao osnova za obračun provizije, da će V. za prodanu robu s konsignacije odobriti proviziju utemeljenu na tekućem cjeniku »V.( za Hrvatsku za određene proizvode, te da se proviziju po svakome plaćanju »V.« odbija od konačnog obračuna. Očevidno je, dakle, bila ugovorena provizija, a u prilog činjenici da je tužitelj ostvario posredničku proviziju ide i to što je nabavljenu robu prodavao kupcima uz nabavnu cijenu kakvu mu je zaračunao inozemni dobavljač, odnosno prodavao s popustom. Stoga je pravilan zaključak tuženog tijela kako je tužitelj obavljao posredničke usluge u tuzemstvu te naplatio određenu proviziju na koju je, sukladno Zakonu o PDV-u trebao obračunati i platiti porez — što nije učinio. Prigovor tužitelja da se nije trebalo rukovoditi onim što je spomenuto u ugovoru (riječ provizija) te da je trebalo sagledati bit poslovnog događaja nije odlučan, jer je provizija ugovorena u samome ugovoru s inozemnim dobavljačem, pa iz toga proizlaze prava i obveze za obje strane.

Glede poslovanja tužitelja s tvrtkom  M, također je utvrđeno daje ugovorom o zastupanju ugovoreno kako će tvrtka tužitelju plaćati pripadajuću proviziju, a u postupku nadzora direktor tužitelja ustvrđuje da je provizija 20% te da je tvrtka odobrava tužitelju nakon plaćanja računa. Iz ulaznog računa tvrtke »M. F.« očito je obračunana bruto-vrijednost robe te da je na devizni račun tužitelja doznačena provizija. Stoga ovdje nije posrijedi rabat, popust ili otpis kojeg odobrava inozemni dobavljač tužitelju, nego se radi o proviziji za obavljene posredničke usluge, kako je pravilno zaključilo prvostupanjsko i tuženo tijelo. Pošto je, dakle, riječ o posredovanju u isporukama dobara tužitelja krajnjem korisniku, kupcu u tuzemstvu, a mjesto je isporuke dobara u tuzemstvu, tužitelj je imao obvezu na ukupnu proviziju obračunati PDV.

Tužitelj u žalbi protiv prvostupanjskog rješenja nije prigovarao obračunu kamata na dužne svote poreza, niti je prigovorio da se ne može utvrditi na koje poslove se odnosi navodno neplaćena svota PDV-a 38.419,92 kn, pa te prigovore ne može s uspjehom isticati tek u tužbi protiv osporena rješenja.

S obzirom na sve navedeno, Sud nalazi da su upravna tijela u provedenom postupku pravilno i potpuno utvrdila činjenično stanje, te na temelju pravilne primjene materijalnog prava odlučila o poreznoj obvezi tužitelja, pa osporenim rješenjem nije povrijeđen zakon na njegovu štetu.

Zahtjev tužitelja za naknadu troškova, sukladno tužbi nije utemeljen jer, prema članku 61. Zakona o upravnim sporovima (Narodne novine, broj 53/91, 9/92. i 77/92), svaka stranka namiruje vlastite troškove.

 

Us-5621/2001, od 24. studenoga 2005.

 

Porez na dodanu vrijednost

 

iz obrazloženja: Pravodobnom tužbom tužitelj osporava pravilnost i zakonitost rješenja u dijelu što ga obvezuje na plaćanje kamata zbog nepravodobne uplate PDV-a u svoti 411,18 kn, i to zato što, prema tuženome tijelu, ima znatno veće potraživanje prema osnovi povrata poreza na dohodak. Budući da tužitelj svotu povrata poreza može rasporediti prema vlastitoj volji, na račun ili podići gotovinu, drži da je tuženo tijelo povrijedilo zakon. na njegovu štetu.

Tužitelj predlaže da Sud tužbu uvaži i poništi osporeno rješenje, a njega oslobodi od obveze plaćanja sudskih pristojba na osnovi potvrde o imovinskom stanju što će je dostaviti naknadno.

Tuženo tijelo, u odgovoru na tužbu, ostaje pri razlogu osporena rješenja, uz prijedlog da Sud tužbu odbije kao neosnovanu.

Tužba nije osnovana.

Spis predmeta potvrđuje kako je tuženi proveo nadzor poslovanja u tužitelja te utvrdio određene nepravilnosti u poslovanju, pa i nepravodobno plaćanje PDV-a.

Među strankama u postupku sporna je bila moguća obveza da tuženo provede prijeboj međusobnih potraživanja, dakle, potraživanja tuženog tijela od tužitelja na osnovi kamata zbog nepravodobna plaćanja PDV-a i potraživanja tužitelja da mu se vrati porez na dohodak.

Prema članku 336. tada važećeg Zakona o obveznim odnosima (»Narodne novine, broj 53/91. do 88/01), opći uvjeti za prijeboj potraživanja određuju da dužnik može prebiti potraživanja spram vjerovnika s onim što taj potražuje od njega, ako oba potraživanja glase na novac ili druge zamjenjive stvari jednake vrste i kakvoće i ako su oba dospjela.

Sukladno članku 337. Zakona, prijeboj ne nastaje čim se steknu uvjeti za to, nego jedna strana treba izjaviti drugoj nakanu da će obaviti prijeboj. Nakon te izjave, smatra se da je prijeboj nastao u trenutku kada se steknu uvjeti za to.

Iz spisa predmeta proizlazi da je prvostupanjsko rješenje u predmetu kontrole financijskog poslovanja doneseno 27. lipnja 2000. godine.

Spisu predmeta priloženo je rješenje o porezu na dohodak za 1999, od 5. srpnja 2000. gdje je u točki 20. utvrđena obveza povrata više plaćenog poreza u svoti 3.030,70 kn,

 

Uvidom u spise predmeta — zapisnik o provedenoj kontroli od 5. lipnja 2000. — nije zamijećeno da je tužitelj isticao prigovor prijeboja.

Uvidom u žalbu na prvostupanjsko rješenje o utvrđenoj financijskoj obvezi, uloženu 10. srpnja 2000, Sud zaključuje da tužitelj još nije primio rješenje o utvrđivanju poreza za 1999, na osnovi kojeg je imao pravo u roku 15 dana zahtijevati povrat više plaćena poreza ili tom svotom drukčije raspolagati, jer iz teksta proizlazi da tek očekuje povrat poreza.

 

Us-2484/2004, od 13. listopada 2005.

 

Porez na dodanu vrijednost

 

iz obrazloženja: U pravodobno podnesenoj tužbi tužitelj osporava zakonitost rješenja te smatra da se temelji na pogrešnu zaključku da je on dobra prodao izvozniku koji ih je potom prodao stranoj osobi, izvezao izvan hrvatskoga carinskog područja, da je izvoznik za tako kupljena tužiteljeva dobra od stranoga kupca naplatio kupoprodajnu cijenu za sebe kao prodavatelja ili komisionara. Tužitelj ističe da je to u suprotnosti s ugovorima o posredovanju što ih je u pisanom obliku zaključio s izvoznicima — posrednicima, te s drugima nužnim dokumentima — tovarnim listovima, izvoznim carinskim deklaracijama, obračunima izvoza te raspodjele naplaćenih izvoznih cijena i obračunom provizije izvoznika posrednika, Navodi da je u pisanim ugovorima o posredovanju navedeno kako posrednici izvoze ta dobra u njegovo ime i za njegov račun ili u vlastito ime, a za njegov račun. Ugovori, uz to, utvrđuju obvezu da izvoznicima (posrednicima) tužitelj stavlja na raspolaganje određenu količinu njegovih dobara. Za obavljene usluge posredovanja izvoznici su dostavili tužitelju račune, sukladno članku 15. Zakona o PDV-u i članku 75. Pravilnika o PDV-u. Stoga tužitelj smatra da tuženo tijelo u pobijanom rješenju pogrešno primjenjuje odredbu iz članka 74. stavak 1. Pravilnika i članku 2. stavak 1. Zakona. Tužitelj smatra da je osporeno rješenje u neskladu i sa člankom 5. Pravilnika, jer tuženo tijelo ničim nije dokazalo da tužitelj nije namjeravao ili nije ostvario izvoznu namjeru da njegov izvoznik (posrednik) dobrima koja mu je prethodno stavio na raspolaganje, radi nalaženja kupaca u inozemstvu obavi izvozni i carinski postupak za njega, naplati izvozne ugovorne cijene i doznači ih njemu u valuti naplate nakon ustege zastupničke provizije. Tužitelj, dalje, smatra kako u ponovljenu postupku na temelju drugostupanjskog rješenja Financijska policija nije provela sve radnje što joj je bilo naređeno u rješenju. Tužitelj ističe da je u osporenom rješenju tuženo tijelo, protiv DO izričitoj zabrani zakonodavca, s povratnim djelovanjem primijenilo članak 4. stavak 2. Pravilnika što su stupile na snagu 1. siječnja 1999.

Predlaže da Sud tužbu uvaži te poništi osporeno rješenje.

Tuženo tijelo, u odgovoru na tužbu, ostaje pri svim razlozima u obrazloženju osporena rješenja te predlaže da Sud tužbu odbije u cijelosti.

Tužba nije osnovana.

Članak 2. stavak 1. točka 1. Zakona o PDV-u (»Narodne novine, broj 47/95, 164/98, 105/99, 106/96, 54/00, 73/00. i 127/00) propisuje da se porez plaća na isporuke svih vrsta dobara (proizvoda, robe, novosagrađenih građevina, opreme i sl.) i sve usluge u. tuzemstvu uz naknadu što ih poduzetnik obavi u svojoj gospodarskoj ili drugoj djelatnosti.

Članak 4. Pravilnika o PDV-u (»Narodne novine, broj 60/96, 113/97, 7/99. i 112/99) propisuje da poduzetnik koji isporuku obavlja u vlastito ime i za vlastiti račun, obračunava i plaća porez na punu naknadu jednako kao komisionar koji nastupa u vlastito ime, a za tuđi račun. Stavak 2. spomenutoga članka propisuje, kada komisionar iz stavka 1. ovoga članka isporuči dobro, sukladno Zakonu, da nastaju dvije isporuke: komisionara kupcu i komitenta komisionaru.

Članak 15. stavak 2. Zakona o PDV-u propisuje da je račun svaka isprava prema kojoj porezni obveznik ili osoba kojoj on naredi obračunava isporučena dobra ili obavljene usluge, svejedno kako se tu isporuku naziva u poslovnom prometu.

Članak 80. stavak 1. Pravilnika određuje, pak, da se računom za potrebe oporezivanja smatra svaku ispravu u kojoj se obračunava isporuke, svejedno u kakvome je obliku ispostavljena i kako je se naziva.

Sadržaj spisa predmeta pokazuje da je u tužitelja proveden djelomičan nadzor financijsko-materijalnog poslovanja za razdoblje od 1. siječnja 1998. do 5. studenoga 1999, temeljem drugostupanjskog rješenja, o čemu je sastavljen zapisnik, klasa; 410-06/00-04/14, ur. broj: 513-10-11/00-3-ZK, od 17. sipnja 2000, u kojem su utvrđene nepravilnosti. Prvostupanjsko tijelo utvrdilo je kako je tužitelj pri sastavljanju prijave PDV-a za pojedina razdoblja uvršćivao isporuke što ne podliježu oporezivanju, odnosno izvozne isporuke s pravom odbitka pretporeza, sukladno člancima 13. i 14. Zakona o PDV-u, iako to nisu. bile izvozne isporuke. Tuženo tijelo utvrdilo je, također, da je tužitelj zaključio ugovore s nekoliko drugih pravnih osoba koje su za nj trebale izvesti dobra, u kojima ih je naznačio kao izvoznike, posrednike ili komisionare. Tako je utvrđeno daje u svih 79 izvoznih carinskih deklaracija kao izvoznik upisana jedna od ugovornih tvrtka, dok je tužitelj upisan kao proizvođač. Utvrđeno je i to da je tužitelj ispostavljao račune u kojima su se kao kupci pojavljivale ugovorne tvrtke, tuzemne pravne osobe, uz vrijednost robe iskazanu u kunama, ali bez PDV-a — knjigovodstveno ih iskazujući kao prodaju robe izvozniku, tuzemnoj pravnoj osobi, te opisujući takav pravni posao kao izvoz posredstvom komisionara, sukladno članku 771. Zakona o obveznim odnosima. Prvostupanjsko tijelo, međutim, nije prihvatilo radnje tužitelja, te je na ukupnu vrijednost 79 ispostavljenih računa domaćim tvrtkama u vrijednosti 5.309.735,26 kn razrezalo PDV u svoti 1.168,144,77 kn uz pripadajuće kamate. Tuženo tijelo nedvojbeno je utvrdilo kako tužitelj nije dobra isporučio u inozemstvo, kada bi, sukladno članku 13. stavak 1. točka 1. Zakona bila oslobođena plaćanja PDV-a, nego su to bile oporezive isporuke u tuzemstvo.

Iz obrazloženja je drugostupanjskog rješenja tuženo tijelo očevidno utvrdilo kako tu nisu posrijedi ugovori o komisiji iz članka 771. Zakona o obveznim odnosima, jer je sporne isporuke robe tužitelj knjižio u poslovnim knjigama kao prodaju robe izvozniku, pravnoj osobi u tuzemstvu, a ne kao robu danu u komisiju, odnosno temeljem ugovora o komisiji, kada se komisionara obvezuje, uz naknadu, u vlastito ime i za račun komitenta obaviti posao kojeg mu povjerava komitent. Tuženo tijelo utvrdilo je i to da je komisionar robu prodavao u inozemstvo obračunavajući ukupnu vrijednost inozemnome kupcu. Prema doznaci iz inozemstva na račun komisionara, komisionar je nakon obavljena obračuna umanjena za vlastitu proviziju, doznačivao sredstva na račun tužitelja.

Sukladno članku 13. stavak 1. Zakona o PDV-u, tuženo tijelo utvrdilo je kako u ovome primjeru druga tuzemna osoba, a ne tužitelj, ima pravo oslobođenja od. plaćanja poreza, jer je upisana kao carinski obveznik, dok bi se tužitelja moglo osloboditi plaćanja PDV-a kada bi ispunio obveze iz članka 4. stavci 3. i 4. Pravilnika, odnosno kada bi posrednik nastupao u ime i za tuđi račun te, uz ostalo, naveo i naziv tvrtke koju zastupa. Sadržaj spisa predmeta očito potvrđuje da je tužitelj i priznao kako nije poštivao zakonom propisan postupak, navodeći da su neke pogreške nastale zbog nesnalaženja, a neke zbog neznanja osoblja koje ih je obavljalo.

 

Us-503/2002, od 16. veljače 2005.

 

Zakon o porezu na dodanu vrijednost

 

iz obrazloženja: Osporavajući zakonitost pobijanog rješenja, tužitelj u tužbi u bitnome osporava drugostupanjsko rješenje, stoga što je na osnovi ugovora o zakupu za privremeno uvezenu robu, temeljem rješenja Carinarnice P. obvezan platiti PDV. Prema rješenju je uvoz odobren do 31. prosinca 1998. te je nakon isteka roka podnesen zahtjev za podnošenje roka povratka privremeno uvezene robe i on je produljen do 30. lipnja 1999. godine. Tužitelj smatra kako je za tu opremu porez obračunala i naplatila Carinarnica koja je provela postupak uvoznog carinjenja, zajedno s obračunom i naplatom carine, sukladno članku 7. točka 5. i članku 9. Zakona o PDV-u. Tužitelj smatra kako bi, postupi 11 se prema pobijanom rješenju, morao dvostruko platiti PDV-a, i to jednom na zahtjev Carinarnice, radi privremenog uvoza opreme, a drugi puta prema računu inozemnog poduzetnika što je ispostavljen tužitelju na ime naknade za uporabu opreme. S obzirom da postupak provodi Carinarnica, a opremu se smatra isporučenim dobrom, sukladno članku 2. stavak 1. točka 4. Zakona, tužitelj smatra da nije obvezan obračunati i uplatiti PDV na račun strane osobe za zakup opreme, prema članku 5. stavci 5. i 6. Zakona, a i u članku 4. stavak 1. Zakona izričito se navodi kako se uslugama smatra one što ih se ne smatra isporučenim dobrima.

Zato tužitelj predlaže da Sud tužbu uvaži i poništi osporen upravni akt.

Tuženo tijelo, u odgovoru na tužbu, predlaže da Sud tužbu odbije.

Tužba nije osnovana.

Članak 2. stavak 1. točka 4. Zakona o PDV-u propisuje da se porez plaća na uvoz dobara u tuzemstvo, pri čemu se uvozom smatra unos, prijevoz i druge oblike uvoza. Prema članku 6. stavak 1. točka 2. Zakona, uvoznik je porezni obveznik a, prema članku 28. stavak 3. Pravilnika o PDV-u, taj porez pri uvozu dobara obračunava i naplaćuje carinarnica koja provodi postupak uvoznog carinjenja, zajedno s obračunom i naplatom carinskog duga, prema propisima o obračunu i naplati carinskog duga. Tijekom postupka uvoza opreme, dakle, tužitelj je uz carinski dug platio i PDV za uvoz na osnovicu što je se utvrđuje prema carinskim propisima, a to je amortizacijska vrijednost opreme sukladno trajanju privremenog uvoza, uvećana za svotu carine. Već pri samome uvozu, dakle, nastupa obveza plaćanja PDV-a.

No, s obzirom da je u postupku nadzora, prema računima inozemnoga dobavljača, utvrđena tužiteljeva obveza platiti mjesečnu najamninu za uvezenu opremu, nastaje druga osnova, odnosno još jedan razlog za plaćanje PDV-a, sukladno članku 2. stavak 1. točka 1. — tj. porez za obavljene usluge u tuzemstvu uz naknadu.

Ovdje, dakle, nije riječ o uvozu dobra u tuzemstvo, već o PDV-u za obavljenu uslugu iznajmljivanja dobara (članak 5. stavak 5. i stavak 6. točka 8. Zakona). 1 članak 19. stavak 2. Zakona izričito propisuje — ako domaćemu poduzetniku uslugu obavi poduzetnik sa sjedištem u inozemstvu — da domaći poduzetnik porez plaća u roku iz stavka 1. ovog članka na propisan uplatni račun.

 

Us - 3890/2000 od 10.07.2003.

 

Zakon o porezu na dodanu vrijednost

 

Iz podataka u spisu predmeta proizlazi da je kod tužitelja izvršen nadzor ispravnosti primjene Zakona o porezu na dodanu vrijednost i poreza na dobit za 1998. godinu o čemu je sačinjen zapisnik od 5. studenog 1999. koji prileži u spisu.

 

Iz istog proizlazi da je tužitelj u razdoblju od 1. siječnja do 31. prosinca 1998. kreditirao G banku d.d. Zagreb, u ukupnom iznosu od 15.000.000,00 kn, po kamatnoj stopi od 15% godišnje, te je prema podacima iz knjigovodstva tužitelja utvrđeno da je tako ostvario prihod u visini od 904.963,60 kn.

Prema članku 11. stavak 1. točka 2. Zakona o porezu na dodanu vrijednost (Nar. nov., br. 67/95) propisno je da su plaćanja poreza na dodanu vrijednost oslobođene usluge banaka, štedionica i štedno-kreditnih organizacija te društava osiguranja i reosiguranja.

Nadalje prema članku 59. Pravilnika o porezu na dodanu vrijednost (Nar. nov., br. 60/96, 113/97) propisano je da su usluge banaka, uključujući i Hrvatsku narodnu banku, štedionica i štedno-kreditnih organizacija te društava - osiguranja i reosiguranja oslobođene plaćanja poreza na dodanu vrijednost ako ih obavljaju društva čiji je položaj i poslovanje određeno posebnim propisima.

 

Ako usluge iz stavka 1. ovog članka, osim usluga plasmana financijskih sredstava ovim osobama, obavlja poduzetnik koji nije banka, štedionica, štedno-kreditna organizacija ili društvo osiguranja i reosiguranja, te su usluge oporezive.

Iz podataka u spisu proizlazi da tužitelj nije pravna osoba iz stavka 1. članka 59. Pravilnika o porezu na dodanu vrijednost, već iz stavka 2. pa je stoga tuženo tijelo osnovano utvrdilo da je tužitelj dužan plaćati porez na dodanu vrijednost na prihod ostvaren od kamate na uložena sredstva u G banci d.d. Zagreb.

 

Pri tome se tužitelj neosnovano poziva na drugačije mišljenje Ministarstva financija u javnim publikacijama, jer ista ne obvezuje ovaj sud. Također ovaj sud ne obvezuje mišljenje Županijskog suda u P. Izraženo u rješenju od 12. srpnja 2000., u svezi kaznene odgovornosti, tada odgovorne osobe kod tužitelja, a radi primjene članka 59. Pravilnika o porezu na dodanu vrijednost.

 

 

Us-10498/03 od 13.10. 2004.

 

Porez na dodanu vrijednost

 

U obrazloženju pobijanog rješenja navodi se da je tužitelj bio vlasnik stambene građevine za samce sagrađene 1965. godine te da je tijekom 2001. i 2003. godine na temelju ishođene lokacijske i građevne dozvole na istoj nekretnini obavio rekonstrukciju te građevine u stambeno-poslovnu zgradu. Knjigovodstvena vrijednost zgrade 31. prosinca 2001. godine iskazana prema žalitelju iznosila je 1.235.878,60 kn, a ukupna ulaganja iznosila su 876.381,21 kn. Dalje se navodi u pobijanom rješenju da je ista nekretnina prodana 14. siječnja 2002. godine Gradu S. za 3.000.000,00 kn te tuženo tijelo zaključuje da je nesporno da su na navedenoj nekretnini obavljeni veliki adaptacijsko-konstrukcijski radovi koji su bitno izmijenili vijek korištenja nekretnine i koji su znatno poboljšali unutrašnju uređenost i opremljenost te za čiju je adaptaciju potrebna građevna dozvola, to tuženo tijelo smatra da se ne radi o rabljenoj nekretnini, već da se ista mora smatrati novoizgrađenom nekretninom koja podliježe oporezivanju porezom na dodanu vrijednost u smislu članka 2. stavak 1. točka 1. Zakona o porezu na dodanu vrijednost (Nar. nov., br. 47/95 do 73/00) i odredbe članka 9. stavak 1. Pravilnika o porezu na dodanu vrijednost (Nar. nov., br. 60/95 do 54/01).

Prvostupanjsko tijelo u svom obrazloženju navodi da je Ured za prostorno uređenje, stambeno-komunalne poslove, graditeljstvo i zaštitu okoliša S., izdalo tužitelju lokacijsku dozvolu za zahvat na prostoru, rekonstrukciju — prenamjenu stambene građevine (P + 2) u postojećim gabaritima u stambeno-poslovnu građevinu (caffe bar, trgovina mješovite robe i stanovi) za navedeni objekt, i da je Ured državne uprave u S., Ured za prostorno uređenje, stambeno-komunalne poslove, graditeljstvo i zaštitu okoliša S., Odsjek za graditeljstvo, izdao građevnu dozvolu, a u kojoj je navedeno da se dopušta S. S. d.d. kao investitoru, rekonstrukcija - prenamjena stambene građevina (P + 2), u postojećim gabaritima u stambeno-poslovnu građevinu.

Nadalje, prvostupanjsko tijelo zaključuje, a pozivom na odredbu članka 9. Pravilnika o porezu na dodanu vrijednost l ha dano tumačenje Središnjeg ureda, Porezne uprave od 9. studenoga 1998. godine, u kojem se navodi da se u smislu odredbe članka 9. Pravilnika, novosagrađena nekretnina smatra i tzv. rabljenom nekretninom na kojoj su obavljeni veliki adaptacijsko-rekonstrukcijski radovi, kojima se bitno mijenja vijek korištenja nekretnine, povećanje površine, znatno poboljšanje unutrašnje uređenosti i opremljenosti nekretnine te za koju je potrebna građevna dozvola.

Člankom 2. stavak 1. točka 1. Zakona o porezu na dodanu vrijednost (Nar. nov., br. 47/95 do 73/00) propisano je da se porez na dodanu vrijednost plaća na isporuke svih vrsta dobara (proizvoda, roba, novoizgrađenih građevina, opreme i sl.) i na sve obavljene usluge u tuzemstvu uz naknadu, a koje poduzetnik izvrši baveći se svojom gospodarskom ili drugom djelatnosti.

Člankom 9. stavak 1. Pravilnika o porezu na dodanu vrijednost (Nar. nov., br. 60/96 do 1090/00) propisano je da se novosagrađenim nekretninama smatraju nekretnine (građevine i njihovi dijelovi) koje su sagrađene, isporučene i uplaćene nakon 31. prosinca 1997. godine.

U postupku je utvrđeno da je tužitelj imao u vlasništvu stambenu građevinu, odnosno zgradu koja je izgrađena 1965. godine, a koja je sada predmet oporezivanja i da su na istoj tijekom 2001. i 2002. godine izvršeni adaptacijsko-rekonstrukcijski radovi za koje je tužitelj ishodio lokacijsku i građevnu dozvolu. Također je utvrđeno, uvidom u konto 020032-Sam KS-1 do 4K Am gr. 0200115, kao i konto 028002- lspr. Vrijednost KS Am. Gr. 0200115 za 2001. godinu da je iskazana nabavna vrijednost 2.098.330,38 kn te je ispravak vrijednosti do 2001. godine bio 862.451,78 kn te da je sadašnja vrijednost, tj. 31. prosinca 2001. godine iznosila 1.235.878,60 kn.

S obzirom na utvrđeno te odredbu članka 9. stavak 1. Pravilnika o porezu na dodanu vrijednost, da se novoizgrađenom nekretninom mogu smatrati i njezini dijelovi, kao i odredbu članka 2. stavak 1. točka 3. Zakona o gradnji (Nar. nov., br. 52/99), a kojom je propisano da je rekonstrukcija izvođenje građevnih radova na postojećoj građevini ili poduzimanje mjera radi uspostave primjerenog stanja postojeće građevine ako se tim radovima i mjerama utječe na bitne zahtjeve za građevinu ili svojstva spomenika kulture, Sud smatra da bi u konkretnom slučaju trebalo utvrditi obvezu plaćanja poreza na dodanu vrijednost samo na razliku novostvorene vrijednost, tj. od kupoprodajne cijene odbiti vrijednost nekretnine na dan 31. prosinca 2001. godine.

Naime, činjenica je da su takvi slučajevi, gledajući u poreznom smislu, specifični u odnosu na poimanje što je novoizgrađena nekretnina u smislu članka 9. Pravilnika, gdje se navodi da su građevine ili njihovi dijelovi koje su sagrađene poslije 31. prosinca 1997. godine.

Budući da je navedena nekretnina, u istim gabaritima, postojala već prije, tj. prije navedenog datuma, to bi bilo u suprotnosti s intencijom Zakona da se izvrši oporezivanje porezom na dodanu vrijednost i na onu vrijednost koja nije predmet oporezivanja jer je nastala prije 31. prosinca 1997. godine.

Prema tome, kako je odredbom članka 8. stavak 1. navedenog Zakona propisano da je osnovica poreza na dodanu vrijednost naknada za isporučena dobra, a dobrom kod novoizgrađenih građevina smatra se ono dobro koje je izgrađeno poslije 31. prosinca 1991. godine te će se na dio zgrade koji je izgrađen prije primijeniti Zakon o porezu na promet nekretnina.

Sud nije mogao prihvatiti tvrdnju tužitelja iz tužbe da cijela predmetna nekretnina - dvokatna zgrada, nije novoizgrađena građevina, jer da je izgrađena 1965. godine, budući da zgrada na temelju nove lokacijske i građevne dozvole o rekonstrukciji gubi svoju prijašnju bitnost i prema pravilima građevne struke postaje novi objekt, ali s obzirom na navedene odredbe Zakona i Pravilnika valja u poreznom smislu lučiti nastanak dobra poslije 31. prosinca 1997. godine i postojanje dijela zgrade prije toga datuma.

 

Us-2867/04 od 17. 5. 2005.

 

Porez na dodanu vrijednost

 

Iz podatka u spisu predmeta proizlazi da je kod tužitelja izvršen nadzor plaćanja poreza na dobit i poreza na dodanu vrijednost, poreza na dohodak od nesamostalnog rada i doprinosa iz i na plaće od nesamostalnog rada za razdoblje od 1. siječnja 1998. do 31. prosinca 2001. godi-ne, o čemu je sačinjen zapisnik, klasa: 471-02/02-01/124, od 7. listopada 2000. godine te dopunski zapisnik od 27. prosinca 2002. godine, u kojem su nadzoru utvrđene nepravilnosti u obračunu i plaćanju poreza na dobit i poreza na dodanu vrijednost od strane tužitelja, jer tužitelj na ostvarenu proviziju za posredovanje kod zapošljavanja pomoraca na inozemnim brodovima nije plaćao porez na dodanu vrijednost.

Odredbom članka 5. stavka 1. i 3. Zakona o porezu na dodanu vrijednost (Nar. nov., br. 47/95 do 73/00), propisano je da se porez na dodanu vrijednost plaća prema mjestu isporuke dobara ili obavljanja usluga, pri čemu se tuzemstvo smatra jednim mjesto isporuke dobara, odnosno obavljanja usluga.

Mjestom obavljanja usluga razumijeva se sjedište poduzeća koje obavlja usluge ili mjesto gdje se usluge stalno obavljaju. Ako uslugu obavi poslovna jedinica, onda se mjesto obavljanja usluge smatra mjesto sjedišta poslovne jedinice. Ako takvo mjesto ne postoji, tada se mjesto obavljanja usluge smatra mjesto gdje poduzet-nik, koji obavlja usluga, ima svoje stalno boravište ili prebivalište.

Tužitelj tvrdi da je obavljao poslove posredovanja za rad koji se obavlja u inozemstvu te da bi trebalo primijeniti odredbu članka 5. stavka 4. točka 4. navedenog Zakona i osloboditi ga od plaćanja poreza na dodanu vrijednost. Isto je odredbom izuzetno od načela da se porez na dodanu vrijednost plaća prema mjestu obavljanja usluge, propisano da se kod posredničkih usluga mjesto obavljanja

usluge smatra mjesto isporuke dobara za koje je obavljeno posredovanje. To bi u konkretnom slučaju bilo, prema tvrdnjama tužitelja, inozemstvo, a ne tuzemstvo.

Iz podataka u spisu proizlazi daje tužitelj u ime i za račun inozemnih poslodavaca (brodara) obavljao odabir pomoraca koji su se zapošljavali na stranim brodovima. Spisu prileži Ugovor o ukrcaju posade od 20. siječnja 1997. koji je tužitelj kao krcatelj posade sklopio sa Shel I. M. S. iz S. kao poslodavcem. L) istome se tužitelj obvezuje pribavljati propisno ovlaštene i iskusne časnike u skladu sa zahtjevi-ma poslodavca (točka 1.). U tom cilju morao je organizirati liječničke preglede, pretrage na droge i alkohol,, cijepljenja, putovnice, vize, itd. te osigurati da svi članovi posade budu sposobni i s potpunom dokumentacijom potrebnom za međunarodnu plovidbu te da su izvršili pretrage na droge i alkohol (točka 2.). Ugovoreno je, nadalje, da se za spomenute poslove tužitelju isplaćuje mjesečna naknada po osobi i mjesecu stvarnog ukrcaja (točka 4.).

Nakon što je izvršio odabir, tužitelj je kao zastupnik ino-zemnog brodara, s izabranim pomorcima sklapao ugovore o zaposlenju. Navedeno tužitelj ne osporava.

Prema tome, tužitelj je u tuzemstvu obavljao sve poslove i selekciju kadrova i s izabranima, prema ovlasti inozemnog poslodavca, sklapao ugovor o zapošljavanju, za koje mu je isplaćivana naknada. Tek nakon toga obavljan je ukrcaj posade na inozemne brodove.

Isplata navedene naknade, kako proizlazi iz točke 4. navedenog ugovora o ukrcaju posade, vezana je ne samo uz broj angažiranih pomoraca, već je isplaćivana i mjesečno po obavljenom radu svakog pomorca.

To je, međutim, samo uvjet za isplatu naknade, ali se time ne mijenja okolnost da je tužitelj sve poslove za koje ga je angažirao inozemni poslodavac, obavio u Republici Hrvatskoj te je prema shvaćanju ovoga Suda, u primjeni članka 5. stavak 1. i 3. Zakona o porezu na dodanu vrijednost, isti porez dužan na ostvarene iznose naknade obračunati i platiti, a prigovori tužitelja u tom pravcu su neosnovani.

Osim toga, navedenom je odredbom članka 5. Zakona, propisano za koje se usluge plaća porez na dodanu vrijednost, imajući naumu cijelo područje Republike Hrvatske, uostalom kao što se i sve druge odredbe toga Zakona odnose na sve pravne i fizičke subjekte iz područja Republike Hrvatske. Navedene odredbe niti ne mogu uređivati pitanja plaćanja poreza na teritoriju drugih država. Stoga se i izuzeci odnose na teritorij Republike Hrvatske i sve pravne i fizičke subjekte koji posluju prema propisima ove države. Prema tome, i izuzeci iz stavka 4. članka 5. odnose se na teritorij Republike Hrvatske pa je tako, u smislu točke 4., mjesto isporuke dobara za koje je obavljeno posredova-nje uvijek teritorij Republike Hrvatske. Istina, to može biti neko drugo mjesto u Republici Hrvatskoj, a ne mjesto koje je sjedište davatelja agencijske usluge (npr. to u konkretnom slučaju ne mora biti Split kao sjedište tužitelja, nego mjesto iz kojega je član posade napustio Hrvatsku, npr. iz Rijeke ili sl.). Naime, odnose koji u pravnom prometu nastaju izvan granica Republike Hrvatske taj Zakon ne uređuje, već eventualno međunarodni ugovori.

Tužitelj tvrdi da je u svezi s plaćanjem poreza na dodanu vrijednost već vođen postupak koji je konačno i pravomoćno završen te da se o istoj stvari više ne može odlučivati.

Naime, iz podataka u spisu predmeta proizlazi da su kod tužitelja obavljani nadzori te da je izvršeno vraćanje uplaćenog pretporeza na temelju njegovog zahtjeva, ali o istome nisu donesena rješenja pa proizlazi da postupak nije dovršen konačno i pravomoćno. Spisu prileži jedino rješenje prvostupanjskog tijela, klasa: UP/1-471-02/00-01/186 od 12. lipnja 2000. u svezi s obračunom poreza na dodanu vrijednost za 1.-30. travnja 2000., dok je ovim nadzorom obuhvaćen obračun poreza na dodanu vrijednost za cijelu godinu.

Budući da dokaze u prilog svojih tvrdnji o eventualno drugim rješenjima o plaćanju poreza na dodanu vrijednost za predmetno razdoblje od 1. siječnja 1998. do 31. prosinca 2001. tužitelj nije doprinio, navedeni se prigovori tužitelja ne mogu uvažiti.

 

Us-4579/01 od 16. 3. 2005.

 

Porez na dodanu vrijednost

 

Na temelju navedene odredbe prvostupanjsko je tijelo osporenim rješenjem utvrdilo tužitelju obvezu poreza na dodanu vrijednost za 2000. godinu u iznosu od 65.019,61 kn i zatezne kamate u iznosu od 1.445,81 kn. Naime, iz podataka spisa predmeta razvidno je da je prvostupanjsko tijelo u razdoblju od 8. do 19. rujna 2000. obavilo kod tužitelja nadzor poreza na dodanu vrijednost, poreza na potrošnju, posebnog poreza na alkohol i posebnog pore-za na duhanske proizvode, kojim je utvrdilo da tužitelj u svojem knjigovodstvu nije osigurao sve podatke potrebne za utvrđivanje i plaćanje poreza na dodanu vrijednost, a osobito u ukupno vrijednosti isporuka dobara i obavljenih usluga, da ne posjeduje propisanu dokumentaciju, tj. ne posjeduje sve primjerke ispostavljenih računa za isporučena dobra i obavljene usluge koji služe kao isprave za knjiženje. Naime, 8. rujna 2000. kontrolom u tužiteljevoj slastičarnici 0. i bifeu T. utvrđeno je da tužitelj ostvarenu vrijednost isporučenih dobara i obavljenih usluga naplaćenih u gotovini, ne iskazuje putem naplatom uređaja ili na drugi odgovarajući način. Isto tako, utvrđeno je da ne posjeduje primjerke ispostavljenih računa uzetih od kupaca u slastičarnici 0., zatim da ne posjeduje kontrolne trake za razdoblje od 11. svibnja 2000. do 31. kolovoza 2000., kao i za 7. rujna 2000. u bifeu T. Također je utvrđeno da su kontrolne trake, koje je tužitelj dostavi, prekidane, lijepljene i da ne sadržaju primjerke svih ispostavljenih računa, a isto tako za 4. rujna 2000. u poslovnim knjigama nije evidentirao svu ostvarenu vrijednost isporučenih dobara i obavljenih usluga u bifeu T.

S obzirom na to da Porezna uprava prema navedenoj odredbi članka 18. stavka 3. Zakona o porezu na dodanu vrijednost, može procijeniti poreznu obvezu ako porezni obveznik nema propisanu dokumentaciju i porezne evidencije, a što je ovdje slučaj, Sud ocjenjuje, kao i tuženo tijelo, daje prvostupanjsko tijelo imalo osnove za procjenu porezne obveze te se prigovor tužitelja da u konkretnom slučaju nisu ispunjene zakonske pretpostavke za procjenu nije mogao ocijeniti osnovanim. Također, neutemeljen je tužiteljev prigovor da je trebalo donijeti posebno rješenje kojim se dokumentacija ne prihvaća, odnosno odbacuje jer donošenje takvog rješenja ničim nije propisano.

Nadalje, tužitelj i dalje ustraje kod prigovora da je sav promet iskazivao preko naplatnog uređaja i glede toga ističe iste prigovore koje je isticao i tijekom postupka. Navedeni prigovori, počevši od prigovora na zapisnik, pa zatim na prvostupanjsko rješenje, razmotreni su i ocijenjeni te vrlo detaljno i valjano obrazloženi, kako prvostupanjskim rješenjem, tako i osporenim rješenjem tuženog tijela, a što Sud u cijelosti prihvaća.

Zatečeni višak novca u blagajni tužitelj opravdava tečajnim razlikama, napojnicama i pologom od prethodnog dana, što se nije moglo prihvatiti. Pravilno je navelo tuženo tijelo da je tužitelj u blagajni mogao, pored gotovog novca kojim su naplaćene isporuke dobara i obavljene usluge, držati gotov novac u visini blagajničkog maksimuma, odnosno pologa za koji je morao sastaviti pisanu potvrdu koja se čuva u blagajni. Navedeno proizlazi iz odredbe članka 3. i 4. Odluke o uvjetima i načinu plaćanja gotovim novcem (Nar. nov., br. 142/97, 80/98, 64/99 i 131/00). Glede tečajnih razlika o kojima tužitelj govori, treba reći da primanje plaćanja u devizama u konkretnom slučaju predstavlja prekršaj prema odredbama Zakona o osnovama deviznog sustava, deviznog poslovanja i prometu zlata pa se taj prigovor, također, nije mogao prihvatiti.

Isto tako, tuženo tijelo utemeljeno nije prihvatilo tužiteljevo obrazloženje u vezi s neistovjetnim podacima sadržanim u računima koje je tužitelj ispostavio kupcu i primjerka koji služi kao isprava za knjiženje te je pravilno navelo da prema odredbi članka 74. stavka 1. Pravilnika o porezu na dodanu vrijednost (Nar. nov., br. 60/96, 113/97, 7/99, 112/99, 44/00, 63/00, 80/00 i 109/00), poduzetnik mora za isporučena dobra i obavljene usluge ispostaviti pisani račun najmanje u dva primjerka, od kojih se jedan uručuje kupcu, a drugi služi kao isprava za knjiženje. Tužitelj je u obavljanju svoje djelatnosti morao osigurati pravilno ispostavljanje računa, promjer je morao iskazivati preko naplatnog uređaja ili na drugi odgovarajući način te za svaku isporuku obvezno izdati račun, a eventualni kvar registar blagajne tužitelja ne ispričava.

Nadalje, Sud ocjenjuje da je procjena porezne obveze pravilno izvršena, a na osnovi prosječnog postotka neiskazanog prometa, do kojeg je prvostupanjsko tijelo došlo tako da je usporedio promet koji je ostvaren na dan nadzora 8. rujna 2000. (petak), s prometom kojega je tužitelj iskazao za petak 1. rujna 2000., kao i na osnovi neiskazanog prometa za 4. rujna 2000. u bifeu T, dok je za slastičarnicu 0. kao element za procjenu uzet iznos neiskazanog prometa putem naplatnog uređaja na dan nadzora 8. rujna 2000., sve to prema obračunu navedenom u zapisniku prvostupanjskog tijela.

Spisu predmeta priložen je navedeni zapisnik prvo-stupanjskog tijela sastavljen 19. rujna 2000., iz kojega je razvidno da su nadzoru uz tužitelja bili nazočni N. D. voditelj objekta u slastičarnici 0., djelatnica R. R. te Z. C. vlasnica servisa za knjigovodstvene usluge K., koja vodi poslovne knjige tužitelja. U nalazu zapisnika prvostupanjsko je tijelo navelo sve činjenice koje je utvrdilo u postupku nadzora kod tužitelja, navelo je utvrđene nepravilnosti te je izvršilo procjenu porezne obveze. Tužitelj je zapisnik potpisao te potvrdio da je 20. rujna 2000. primio jedan primjerak zapisnika. Tužitelj je na zapisnik uložio prigovor, na koji se prvostupanjsko tijelo očitovalo u obrazloženju osporenog rješenja. Prema tome, tužitelj je s obračunom poreza i procjenom porezne obveze bio upoznat, a procjena je iscrpno obrazložena i matematički izračunana pa nije bilo razloga da se cjelokupni postupak procjene ponavlja i u rješenju. Također nije u pravu tužitelj kad prigovara da je procjena izvršena i za vrijeme kad nije radio, jer iz zapisnika nedvojbeno proizlazi, a što je navelo i tuženo tijelo, da je procjenom obuhvaćeno samo razdoblje kad je tužitelj poslovao.

Neosnovano prigovara tužitelj da je trebalo provesti usmenu raspravu i uzeti njegovu izjavu kao stranke u postupku, saslušati svjedoke te izvesti dokaz financijskim vještačenjem. Naime, iz predmetnog zapisnika o provede-nom nadzoru razvidno je da je sukladno načelu saslušanja stranke, propisanom u članku 8. Zakona o općem upravnom postupku (Nar. nov., br. 53/91), tužitelju pružena mogućnost da se izjasni o činjenicama i okolnostima koje su od važnosti za donošenje rješenja u toj stvari. Postupak nadzora koji je provelo prvostupanjsko tijelo je poseban ispitni postupak, u smislu odredbe članka 142. Zakona o općem upravnom postupku, u kojemu je tužitelj zajedno s osobom koja za njega vodi poslovne knjige sudjelovao te je imao mogućnost davati prvostupanjskom tijelu potrebne podatke i braniti svoja prava i zakonom zaštićene interese. Nadalje, činjenice se u postupku porezne kontrole utvrđuju na temelju poslovnih knjiga, koje se moraju uredno i pravodobno voditi te knjigovodstvenih isprava koje moraju biti vjerodostojne, a ne utvrđuju se i ne dokazuju izjavom stranke, odnosno tužitelja. Isto tako, za utvrđivanje i ocjenu činjenica u ovoj stvari nije bilo potrebno stručno znanje kojim ovlašteni djelatnici Porezne uprave nisu raspolagali, pa nije trebalo izvesti dokaz vještačenjem.