Us-9119/2001, od 10. svibnja 2006.
Porez na kuću za odmor
Iz obrazloženja: Tužiteljica osporava zakonitost pobijanog rješenja, zbog nepravilne primjene zakona, odnosno propisa utemeljena na zakonu, jer se u postupku što je prethodio donošenju toga akta nije postupilo prema pravilima postupka, a osobito što iz utvrđenog činjeničnog stanja nije izveden pravilan zaključak.
Tvrdi kako u K., na adresi V. N. 8, stalno živi i da kuću i dvorište koji ne rabi za odmor, te da prema Zakonu o financiranju jedinica lokalne (regionalne) samouprave i uprave nije, kao vlasnica kuće, obveznica plaćanja poreza na kuću za odmor. Navodi da ima tamo prijavljeno prebivalište i da sukladno Zakonu o prebivalištu i boravištu građana jedino Ministarstvo unutarnjih poslova ima nadležnost utvrđivati prebivalište kao mjesto stanovanja određene osobe. Napominje da je na adresi V. N. 8 u K. od 1. srpnja 1996. neprekidno, da tu stalno stanuje te kako je i doselila s nakanom da tu stalno živi, a da činjenica što povremeno otputuje iz K., u posjet svojoj djeci, ništa ne mijenja u njezinu pravu odabira stalnog mjesta stanovanja te pravu da se slobodne kreće i bira boravište.
Tužiteljica predlaže da Sud tužbu uvaži i poništi osporeno rješenje.
Tuženo tijelo, u odgovoru na tužbu, ostaje pri razlozima osporena rješenja te predlaže da Sud tužbu odbije.
Tužba nije osnovana.
Sud, kao i tuženo tijelo, nalazi da je tužiteljica pravilno utvrđena obveznicom poreza na kuću za odmor, sukladno članku 35. stavak 1. Zakona o financiranju jedinica lokalne (regionalne) samouprave i uprave (»Narodne novine, broj 117/93), što određuje da porez na kuće za odmor plaćaju pravne i fizičke osobe vlasnici kuća za odmor.
Nije sporno da je tužiteljica vlasnica kuće u K, ulica V. N. 8. Neovisno o tome što tužiteljica tvrdi kako joj je to jedino vlasništvo, s obzirom na to da tamo ne živi tijekom cijele godine, tu se zgradu, prema članku 37. Zakona, smatra kućom za odmor, jer se uporabljuje sezonski — povremeno. U postupku je utvrđeno, i to temeljem podataka Upravnog odjela komunalnog sustava Grada K., da tužiteljica stalno živi izvan K., jer komunalnu naknadu plaća samo tijekom ljetnih mjeseci, a sva rješenja i uplatnice šalje se u S., ulica K. H. 24, odakle se plaća račune. Prema tome, okolnost da je tužiteljica prijavljena Ministarstvu unutarnjih poslova s prebivalištem u K. ne utječe na poreznu obvezu. jer je za razrez poreza na kuću za odmor odlučujuće kako se kuću iskorišćuje.
Us-9874/2001, od 12. travnja 2006.
Porez na kuću za odmor
iz obrazloženja: Osporavajući zakonitost pobijanog rješenja, tužitelj u tužbi u bitnome navodi kako je hrvatski državljanin s prebivalištem u R., 0. ul. 9 od 31. ožujka 2000, a dotad je imao prebivalište u 0. U tom stanu živi povremeno i nema drugih nekretnina u RH. U L. je prijavljen u vojnoj evidenciji i uredno namiruje sve naknade i doprinose kao vlasnik stana. Ističe da boravi u Njemačkoj, gdje i radi, pa je to razlog što trajno ne boravi u stanu. Stan u R. nije za njega i njegovu obitelj kuća za odmor, već jedini dom kojeg posjeduje.
Tužitelj smatra da je tuženik pogrešno primijenio članak 37. stavak 1. Zakona o financiranju jedinica lokalne samouprave i uprave, jer je u suprotnosti sa člankom 37. stavci, 3. i 4.0PZ-a.
Tužitelj predlaže da Sud tužbu uvaži i poništi osporeno rješenje.
Tuženo tijelo, u odgovoru na tužbu, predlaže da Sud tužbu odbije kao neosnovanu, zbog razloga navedenih u obrazloženju pobijanog rješenja.
Tužba nije osnovana.
Ocjenjujući zakonitost pobijanog rješenja, Sud nalazi kako ne povrjeđuje Zakon tužitelju na štetu. Ispravno je, naime, postupilo tuženo tijelo kad je odbilo žalbu tužitelja uz dano obrazloženje, s obzirom da je prvostupanjsko tijelo valjano utvrdilo činjenično stanje u ovome upravnom postupku.
Sud nije mogao uvažiti prigovor tužitelja, jer prema stanju spisa proizlazi da tužitelj, iako ima prijavljeno prebivalište u R., 0. ul. 9, zapravo zajedno s obitelji živi i radi u Njemačkoj tijekom cijele godine, a samo povremeno dolazi u stan u R. Prema tome, ispunjeni su uvjeti za primjenu članka 37. stavak 1, Zakona o financiranju jedinica lokalne uprave i samouprave (»Narodne novine, broj 117/93), što propisuje da se kućom za odmor smatra svaku zgradu ili dio zgrade (stan) što ga se rabi sezonski i povremeno.
Glede prigovora tužitelja da je ta odredba u suprotnosti s OPZ-om, prigovor nije osnovan, jer je taj Zakon u primjeni od 1. siječnja 2001, dok je ovdje riječ o razrezu poreza na kuću za odmor za 2000, a OPZ u toj godini nije ni bio u primjeni.
Us-9725/2001, od 19. siječnja 2006.
Porez na tvrtku
iz obrazloženja: Tužba nije osnovana.
Sporno je u ovoj pravnoj stvari plaća li se porez na
tvrtku sukladno članku 42. stavak 1. Zakona o financiranju jedinica lokalne samouprave i uprave (»Narodne novine«, broj 117/93, 33/01. i 59/01) samo na tvrtku istaknutu na sjedištu tvrtke ili na svaku istaknutu tvrtku, pa i na poslovnim jedinicama bez pravne osobnosti.
Temeljem spomenuta članka Zakona, porez na tvrtku ili naziv plaćaju pravne i fizičke osobe obveznici poreza na dobit ili poreza na dohodak. Taj porez, dakle, plaćaju subjekti temeljem obveze isticanja tvrtke, a slijedom Zakona o trgovačkim društvima, tvrtku se mora istaknuti na poslovnim prostorijama trgovačkog društva, iz čega slijedi obveza da se tvrtku mora istaknuti na svima poslovnim prostorijama društva — poreznog obveznika. Porez na tvrtku prihod je jedinice lokalne samouprave koja propisuje njegovu visinu, pa je logičnom i obveza plaćanja za istaknutu tvrtku na svakoj poslovnoj jedinici i objektu što ih ta tvrtka iskorišćuje u poslovanju, neovisno o tome gdje je registrirano sjedište tvrtke.
Us-l 795/2002. od 8. veljače 2006.
Porez na cestovna motorna vozila
iz obrazloženja: Tužitelj u tužbi, u bitnome, navodi da je u konkretnom slučaju pogrešno primijenjeno materijalno pravo jer je prvostupanjsko tijelo donijelo rješenje 5. srpnja 2001, a tada je već bio na snazi i u primjeni Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o financiranju jedinica lokalne samouprave i uprave, što je u članku 14. stavak 2. propisao koje su osobe oslobođene od poreza na cestovna motorna vozila, pa je nejasno zašto se prvostupanjsko i tuženo tijelo pozivaju na odredbe što su prestale važiti 30. lipnja 2001. godine. Predlaže da Sud tužbu uvaži i poništi osporeno rješenje.
Tuženo tijelo, u odgovoru na tužbu, ostalo je pri razlozima iz obrazloženja osporenog rješenja i predložilo Sudu da odbije tužbu.
Tužba je osnovana.
U vrijeme donošenja prvostupanjskog i osporenog rješenja bio je na snazi Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o financiranju jedinica lokalne samouprave i uprave (»Narodne novine, broj 59/01) kojeg se, temeljem članka 49, primjenjuje od 1. srpnja 2001.
Temeljem članka 14. Zakona mijenja se sadržaj članka 18. Zakona o financiranju jedinica lokalne samouprave i uprave (»Narodne novine, broj 117/93, 69/97, 33/00, 73/00. i 127/00), pa sada glasi: »(1) porez na cestovna motorna vozila ne plaća se na vozila Republike Hrvatske i jedinica lokalne i područne (regionalne) samouprave, na vozila tijela državne uprave i tijela jedinica lokalne i područne (regionalne) samouprave, na vozila zdravstvenih ustanova, vatrogasnih jedinica, diplomatskih i konzularnih predstavništava i stranoga diplomatskog osoblja, te na posebna vozila kojima vlasnici obavljaju registriranu djelatnost za prijevoz umrlih i taksi-službu.
(2) Porez na cestovna motorna vozila ne plaćaju osobe koje su u cijelosti bile oslobođene plaćanja carine i PDV-a (poreza na promet) pri nabavi vozila.
Sukladno tome članku Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o financiranju jedinica lokalne samouprave i uprave, više dakle nije bitno prema kakvoj je osnovi dano oslobođenje od plaćanja carine i PDV-a (poreza na promet), već je bitno da ]'e osoba u cijelosti bila oslobođena plaćanja carine i poreza pri nabavi vozila. S obzirom da je prvostupanjsko rješenje doneseno 5. srpnja 2001, trebalo je primijeniti tu odredbu Zakona, no budući da to nije učinjeno, Zakon je povrijeđen na štetu tužitelja.
Us-7668/2001, od 25. siječnja 2006.
Porez na tvrtku
iz obrazloženja: Tužitelj u tužbi, u bitnome, navodi da je podnio zapisnik sa sjednice Skupštine osnivača od 2. studenoga 1998, na kojoj su sudionici izrazili nedostatno zanimanje za poslovanje zadruge pa je, temeljem izričite odredbe u članku 30. stavak 3. Zakona o štedno-kreditnim zadrugama, ona prestala postojati 31. prosinca 1999. godine. Ističe da je Trgovačkom sudu u R. 11. veljače 1999. podnesena prijava radi brisanja subjekta iz trgovačkog registra, a okolnost da sud do današnjeg dana nije donio rješenje ne utječe na njegovo isključivo deklaratorno obilježje. Napominje da u tzv. likvidacijskom razdoblju nije poslovao, niti stekao bilo kakvu dobit, pa je jasno da nije bilo osnova za bilo kakvo terećenje. Smatra da kao opće pravilo vrijedi kako porez na tvrtku tereti samo pravnu osobu koja je u određenom razdoblju ostvarila dobit, dok je za pravnu osobu u likvidaciji propisana iznimka, te će ona imati obvezu platiti porez na dobit (stoga i porez na tvrtku), samo ako ispunjava dva uvjeta — da je u tzv. Likvidacijskom razdoblju ostvarila dobit i da ne postoji kontinuitet oporezivanja. Predlaže da Sud tužbu uvaži i poništi osporeno rješenje.
Tuženo tijelo, u odgovoru na tužbu, ostalo je pri razlozima u obrazloženju osporena rješenja i predložilo Sudu da se odbije tužbu.
Tužba nije osnovana.
Porez na tvrtku ili naziv plaća se temeljem Zakona o financiranju jedinica lokalne samouprave i uprave (»Narodne novine, broj 117/93, 92/94, 69/97, 33/00, 73/00,127/00, 59/01. i 107/01), a članak 42. stavak l. propisuje da porez na tvrtku ili naziv plaćaju pravne i fizičke osobe obveznici poreza na dobit ili poreza na dohodak.
Prigovor tužitelja da je Trgovačkom sudu u R. 11.veIjače 1999. podnio prijavu radi brisanja iz trgovačkog registra te da su osnivači na skupštini osnivača od 2. studenoga 1998. izrazili nedostatno zanimanje za poslovanje zadruge, pa zato u spornom razdoblju nije ostvarivao dobit nisu odlučni za rješavanje u ovome upravnom sporu.
Članak 2. stavak 1. Zakona o porezu na dobit (»Narodne novine», broj 35/95. — proč. tekst i 106/96) propisuje, naime, da je obveznik poreza na dobit poduzetnik.
Članak 3. stavak 2. Pravilnika o porezu. na dobit (»Narodne novine», broj 7/96,142/97. i 17/98) propisuje da pravna osoba postaje obveznikom poreza na dobit na dan upisa u trgovački registar. Stavak 5. istoga članka Pravilnika propisuje da pravna osoba prestaje biti obveznikom poreza na dobit brisanjem iz trgovačkog registra.
Imajući, dakle, u vidu te odredbe i pravilno utvrđenu činjenicu da je tužitelj podnio prijedlog Trgovačkom sudu u R. za brisanje iz trgovačkog registra, postupak nije završen, niti je stoga tužitelja, kao pravnu osobu, briše iz trgovačkog registra, pravilno je u postupku utvrđena obveza tužitelja da za 1999. plati porez na tvrtku u svoti određenoj u izreci prvostupanjskog rješenja jer, nakon što rješenje o upisu u sudski registar nadležnog suda postane pravomoćno, pravna osoba postaje obveznik poreza na dobit te ujedno obveznik poreza na tvrtku ili naziv, sukladno članku 42. stavak 1. Zakona o financiranju jedinica lokalne samouprave i uprave i spomenutim člancima Zakona o porezu na dobit i Pravilnika o porezu na dobit.
S obzirom da je porez na tvrtku vrsta poreza kojeg se plaća godišnje, a iz podataka spisa vidi se da je tužitelj prijedlog za brisanje iz trgovačkog registra uputio 11. veljače 1999, dakle tijekom 1999, tužitelj je bio upisan u sudski registar nadležnog suda, pa Sud nalazi da je zakonito utvrđena obveza tužitelja na plaćanje poreza na tvrtku za 1999.
Us-447/2001. od 3. veljače 2005.
Porez na kuću za odmor
Iz obrazloženja: U tužbi protiv osporena rješenja tužitelj ističe kako niže stupanjska tijela proizvoljno navode kako kuća u M., vlasništvo tužitelja, njemu služi za odmor, a ne kao kuća za stanovanje u kojoj tužitelj ima stalno prebivalište, iako to tužitelj navodi u žalbi izjavljenoj protiv prvostupanjskoga rješenja. Temeljno je pravno pitanje u ovoj stvari je li kuća u vlasništvu tužitelja u M., Ulica B. T. 7, kuća za odmor ili nije, te kako je prvostupanjsko, a potom i tuženo tijelo utvrdilo da je predmetna nekretnina kuća za odmor. Tužitelj, pak, ističe da u kući u M. ima prebivalište o čemu prilaže kopiju osobne iskaznice i potvrdu o prebivalištu. Tužitelj, uz to, najveći dio godine prebiva u toj kući, pa je, dakle, ne rabi povremeno i sezonski, nego stalno.
Istina je da je tužitelj poslovni čovjek koji je često na službenim putovanjima — radi obavljanja poslova odlazi na mjesta obavljanja poslova (bavi se graditeljstvom u Hrvatskoj i inozemstvu), no Zakon o financiranju jedinica lokalne uprave i područne (regionalne) samouprave ne navodi koliko bi dana u godini netko trebao stanovati u zgradi, kako bi se moglo smatrati da je to kuća za odmor. S tim u vezi znatno je određeniji Zakon o prebivalištu i boravištu građana, koji u članku 2. kaže da je prebivalište mjesto gdje se građanin naselio s namjerom da u njemu stalno živi i gdje mu je stalno stanovanje, tako što prema osnovi vlasništva ima useljiv stan, odnosno prema drugoj valjanoj pravnoj osnovi ima osigurano stanovanje. Obje te činjenice, prebivalište i vlasništvo kuće u M. tužitelj ispunjava, što potvrđuje da ovdje nije posrijedi kuća za odmor, nego da u njoj tužitelj stalno živi. Zbog svega navedenog, predlaže Sudu da njegovu tužbu uvaži i osporeno rješenje poništi,
Tuženo tijelo, u odgovoru na tužbu, ostaje pri razlozima u osporenu rješenju i predlaže da se tužbu odbije.
Tužba je osnovana.
Prema članku 35. stavak 1. Zakona o financiranju jedinica lokalne uprave i područne (regionalne) samouprave (»Narodne novine«, broj 117/93. do 33/00), što je bio na snazi u vrijeme donošenja osporena rješenja, porez na kuće za odmor plaćaju pravne i fizičke osobe vlasnici kuća za odmor, a takvom se, sukladno članku 37. stavak 1. Zakona, smatra svaku zgradu ili dio zgrade (stan) što je se rabi sezonski ili povremeno.
Da bi, sukladno tome, pravna ili fizička osoba postala obveznikom poreza na kuću za odmor, mora ispuniti dva bitna preduvjeta — da je vlasnik kuće za odmor i da takvu kuću rabi sezonski ili povremeno.
Tužitelj, pak, i u žalbi i u tužbi izričito tvrdi da kuća u M., B. T. 7, nije kuća za odmor, nego da u njoj ima prijavljeno prebivalište te stvarno stanuje ali je ne rabi cijele godine jer je, zbog posla, često na putu.
Tuženo tijelo, u povodu žalbe tužitelja, u osporenu rješenju navodi da je iz podataka prvostupanjskog tijela razvidno kako tužitelj ima boravište u inozemstvu (Sloveniji) te da kuću u M. rabi manji dio godine — sezonski, pa je tužitelju pravilno razrezan porez.
Ovaj Sud, međutim, ne može prihvatiti takvo stajalište tuženog tijela, jer za to nema podloge u zakonu. Prema ocjeni Suda, naime, ako je tužitelj vlasnik prijeporne kuće u kojoj je prijavio prebivalište i u njoj stvarno stanuje, a rabi je povremeno samo zato što je, zbog službenih potreba, često na putu, takvu se kuću ne može smatrati kućom za odmor, sukladno spomenutima zakonskim odredbama.
Tužitelj, dakle, osnovano prigovara da je osporenim rješenjem, uz dano obrazloženje, povrijeđen zakon na njegovu štetu. Stoga će tuženo tijelo, u postupku nakon ove presude, sukladno osnovnom načelu u članku 7. Zakona o općem upravnom postupku (»Narodne novine, broj 53/91. i 103/96), utvrditi pravo stanje stvari i sve činjenice važne za donošenje zakonita i pravilnoga rješenja.
Us-13056/2001, od 20. prosinca 2005.
Porez na kuću za odmor
iz obrazloženja: Tužiteljica u tužbi navodi da je činjenično stanje u postupku pogrešno utvrđeno jer je njezino prebivalište na adresi kuće u K. gdje je prijavljena od 1. srpnja 1996, pa je se ne može smatrati kućom za odmor. Dokaz tome je i nemogućnost poštara da joj poštu uruči na adresi u S. Stoga predlaže da Sud tužbu uvaži i poništi osporeno rješenje.
Tuženo tijelo, u odgovoru na tužbu, ostaje pri navodima u obrazloženja osporena rješenja i predlaže da se tužbu odbije.
Tužba nije osnovana.
Prema članku 37. stavak 1. Zakona o financiranju jedinica lokalne uprave i područne (regionalne) samouprave (»Narodne novine, broj 117/93. do 33/00. i 127/00), kućom za odmor smatra se svaku zgradu ili dio zgrade (stan) što ga se rabi sezonski ili povremeno.
Tužiteljica tvrdi da obiteljsku kuću u K. iskorišćuje stalno, jer joj je to jedino prijavljeno prebivalište.
Prigovore tužiteljice ne može se uvažiti, jer prijava prebivališta nije jedini dokaz o tome iskorišćuje li se neki objekt stalno ili povremeno. Osim toga, spisu je priložen nalaz Primorsko-goranske županije, Grada K., Upravnog odjela komunalnog sustava od 21. kolovoza 2001. iz kojeg proizlazi da je tužiteljica za potrošnju vode evidentirana samo tijekom ljeta. Obveza plaćanja odvoza smeća obračunava joj se kao ostalima povremenim korisnicima (vikendašima) za razdoblje od lipnja do rujna tekuće godine, a te se račune dostavlja tužiteljici na adresu u S., kao i uplatnice za plaćanje komunalne naknade.
Stoga tužiteljica neosnovano tvrdi kako u kući na K. neprekidno prebiva, pa da rečeni porez nije dužna plaćati. Pritom na to ne utječe okolnost da joj poštar nije mogao uručiti poštu adresiranu na adresu u S.
S obzirom na to, osporenim rješenjem nije povrijeđen zakon na štetu tužitelja.
Trebalo je stoga, temeljem članka 42. stavak 2. Zakona o upravnim sporovima (Narodne novine, broj 53/91, 9/92. i 77/92), tužbu odbiti kao neosnovanu.
Us-13219/2001, od 23. studenoga 2005.
Porez na kuću za odmor
iz obrazloženja: Osporavajući zakonitost pobijanog rješenja, tužitelj u tužbi u bitnome navodi da se bavi komercijalnom turističkom djelatnošću poput ostalih turističkih društava, npr. .»L. N.« d.d., »R.« d.d. u P. I dr., koja ne plaćaju porez na kuće za odmor. Tužitelj navodi kako nije posrijedi odmaralište, već da je rješenjem Ureda za turizam u P., Ispostava U, od 17. srpnja 2000, na temelju članka 26. stavak 1. Zakona o ugostiteljskoj djelatnosti, donijelo rješenje o kategorizaciji soba što ih ugostitelj E. d.o.o. iznajmljuje gostima u N.
Tužitelj, prema tome, zaključuje da se bavi komercijalnim turizmom kao obveznik poreza na dohodak, da su objekti kategorizirani, te da djelatnost obavlja kao trgovačko društvo.
Kada bi se u njegovu primjeru i moglo utvrditi porez na kuću za odmor, tužitelj ističe da ga se ne bi se moglo obračunati i na objekt negdašnjega restorana površine 408 m2, jer niti je u funkciji u cijelosti, niti je riječ o objektu za smještaj gostiju.
Tužitelj predlaže da Sud tužbu uvaži i poništi osporeno rješenje.
Tuženo tijelo, u odgovoru na tužbu, predlaže da Sud tužbu odbije kao neosnovanu zbog razloga navedenih u obrazloženju pobijanoga rješenja.
Tužba je osnovana.
Članak 35. stavak 1. Zakona o financiranju jedinica lokalne samouprave i uprave (»Narodne novine, broj 117/93, 33/00. i 73/00) propisuje da porez na kuću za odmor plaćaju pravne i fizičke osobe — vlasnici kuća za odmor. Članak 37, pak, propisuje da se kućom za odmor smatra svaku zgradu ili dio zgrade (stan) što je se rabi sezonski ili povremeno. Kućom za odmor smatra se i odmaralište.
U spisu predmeta nema dokaza o vlasništvu zgrade, pa Sud nije mogao otkloniti prigovore postavljene u tužbi da se zapravo radi o poslovnoj zgradi. Tuženo tijelo, naime, u obrazloženju rješenja navodi kako činjenica da žalitelj svoj objekt iznajmljuje turistima ne utječe na obvezu plaćanja poreza na kuću za odmor (što je porez na imovinu), a obveznici su toga poreza pravne i fizičke osobe, vlasnici kuća za odmor, neovisno o tome rabe li kuću povremeno osobno ili je iznajmljuju turistima. Tužitelj navodi kako plaća porez na dohodak, jer se bavi komercijalnim turizmom, što će reći da činjenično stanje u pogledu vrste objekta i vlasništva objekta nije u potpunosti utvrđeno, odnosno to ne proizlazi iz spisa predmeta, zato što je tužitelj »e. d.o.o. pravna osoba, a članak 2. Zakona o porezu na dohodak (»Narodne novine, broj 127/00), što ga se primjenjuje od 1. siječnja 2001. (porez na kuću za odmor za 2001. plaća se prema prvostupanjskom rješenju), propisuje da je porezni obveznik poreza na dohodak fizička osoba koja ostvaruje dohodak. Stoga, zasad, nije utvrđeno bavi li se tužitelj, kao pravna osoba, iznajmljivanjem soba kao djelatnošću, pa bi se zgradu smatralo poslovnom, u režimu plaćanja poreza na dobit a ne poreza na dohodak, kad na nju nema obveze plaćanja poreza na kuću za odmor.
Stoga u ponovljenu postupku trebati utvrditi pravo činjenično stanje i temeljem toga donijeti novo obrazloženo rješenje.
Us-12795/2001, od 23. studenoga 2005.
Porez na kuću za odmor
iz obrazloženja: Osporavajući zakonitost pobijanog rješenja, tužitelj u tužbi u bitnome navodi da je proturječan stav tuženog tijela da na poreznu obvezu ne utječe opremljenost zgrade, dok se upravo to tijelo poziva na opremljenost i uređenost kuće u vezi s nalazom s očevida prvostupanjskog tijela od 1. veljače 2001, ne obazirući se istodobno na njegove primjedbe u zapisniku. U vezi s tvrdnjom tuženog tijela da žalitelj ima stalno prebivalište u S., a da se spornu kuću rabi povremeno zbog razonode, tužitelj primjećuje kako cijela njegova obitelj želi posjećivati roditelje radi okupljanja, odnosno održavanja normalnih rodbinskih odnosa i veza, makar u uvjetima sezonskog stanovanja, jer u mjestu prebivališta u S., takvo okupljanje nije moguće.
Tužitelj zaključuje kako se kućom za odmor smatra svaku zgradu što je se rabi sezonski ili povremeno, ali Zakon pritom ne propisuje da se porez plaća na bilo kakvo stanje zgrade, stupanj izgrađenosti, opremljenosti i kvalitete gradnje, odnosno ni kad zgrada uopće nije dovršena. Ističe da kuća nije dovršena, čak su radovi, napose obrtnički, kakvi na prvi pogled izazivaju povoljan dojam, nekvalitetno i nestručno izvedeni, pa ih se mora posve ukloniti i ponovno izvesti. Nije obavljen ni tehnički pregled niti je ispostavljena uporabna dozvola. Nije postavljena toplinska izolacija ni hidroizolacija podova, odnosno nedovršenih vanjskih zidova, niti izolacija krovišta. Keramičke pločice i parket postavljeni su izravno na beton bez ikakve toplinske, zvučne i hidroizolacije, pa ih valja odstraniti, nabaviti nove i ponovno postaviti prema tehničkim propisima.
Tužitelj naposljetku ističe kako su i sami porezni referenti zaključili da kuća izvana nije ožbukana, zbog čega je izložena vlazi, te da potkrovlje prokišnjava.
Tužitelj predlaže da Sud i prvostupanjsko tijelo tužbu uvaže i ponište osporeno rješenje jer povrjeđuje, pogrešno tumači i primjenjuje propise na njegovu štetu.
Tuženo tijelo predlaže da Sud tužbu odbije kao neosnovanu, zbog razloga iz obrazloženja pobijanog rješenja.
Tužba nije osnovana.
Ocjenjujući zakonitost pobijanog rješenja, Sud smatra kako ono ne povrjeđuje zakon tužitelju na štetu. Tuženo je tijelo, primjenom članka 35. stavak 1. i članka 37. Zakona o financiranju jedinica lokalne samouprave i uprave (Naiodne novine, broj 117/93. do 59/01), pravilno utvrdilo tužitelju obvezu plaćanja poreza na kuću za odmor.
Sud nije mogao uvažiti prigovore iz tužbe jer prigovori samo umanjuju vrijednosti zgrade, odnosno upozoruje na njezinu nedovršenost ili lošu kvalitetu izvedenih radova. Ovdje se zapravo odlučuje o postojanju same zgrade osposobljene za povremenu ili sezonsku uporabu, što tužitelj ne osporava, nego naprotiv navodi kako služi za okupljanje obitelji. Iz zapisnika od 1. veljače 2001. proizlazi, uz to, kako je cijela kuća namijenjena uporabi, pri čemu nije bitna sama kvaliteta stanovanja. Zakon, naime, ne predviđa smanjenje poreza zbog nedostataka na objektu (vlaga, neodgovarajući podovi, napukla krovna ploča i sl.).
Us-8364/2001, od 19. listopada 2005.
Poreza na nasljedstva i darove
iz obrazloženja: Tužiteljica u tužbi ne osporava obvezu plaćanja spornoga poreza, ali napominje da je naslijedila dio sredstava na štednji u Ljubljanskoj banci, a te svote ne može podići, pa s obzirom na visinu mirovine, dug zasad ne može namiriti, što će učiniti kad joj Ljubljanska banka isplati naslijeđenu svotu. Predlaže da Sud tužbu uvaži i osporeno rješenje poništi. Ujedno zahtijeva da je, radi slaboga imovnog stanja, sud oslobodi plaćanja sudske pristojbe.
Tuženo tijelo, u odgovoru na tužbu, ostaje pri navodima u obrazloženju osporena rješenja i predlaže da se tužbu odbije.
Tužba nije osnovana.
Prema članku 6, dio stavka 1. Zakona o financiranju jedinica lokalne samouprave (Narodne novine, broj 33/00. i 117/93), porez na nasljedstva i darove plaća se na gotov novac i novčana potraživanja.
Prema članku 8, pak, ako se nasljednik odrekne nasljedstva ili ga ustupi, porez na nasljedstvo i darove plaća osoba kojoj je nasljedstvo pripalo ili ustupljeno.
Iz podataka u spisu proizlazi da je tužiteljica rješenjem o nasljeđivanju Općinskog suda u Z., posl. broj: IX-0-1462/90, od 19. travnja 1999. iza pok. B. K. u Z., naslijedila dvije šestine novca na štednima i deviznim knjižicama na računima Zagrebačke banke te Ljubljanske banke, u ukupnoj visini 441.606,68 kn.
Tužiteljica navedene činjenice ne osporava, ali tvrdi kako će porez platiti kad joj se omogući da sa štednih knjižica u Ljubljanskoj banci podigne naslijeđeni novac.
Sukladno navedenima i ostalim odredbama Zakona, ne može se osloboditi od obveze plaćanja poreza nasljednike novčanih sredstva koji trenutno ne mogu realizirati nasljedno pravo. odnosno koji ne mogu podignuti naslijeđeni novac s računa u bankama te takvi nasljednici nisu oslobođeni plaćanja poreza, pa se navedeni prigovori tužiteljice ne mogu uvažiti, to prije što iz spomenuta članka 8. proizlazi da je obveznik plaćanja poreza na nasljedstva i darove nasljednik koji je nasljedstvo prihvatio, što je tužiteljica ovdje učinila.
U pogledu zahtjeva tužiteljice da je se oslobodi plaćanja sudske pristojbe, ovaj Sud će odlučiti kada tužiteljica dostavi dokumentaciju na koju će biti pozvana posebnim sudskim rješenjem.
S obzirom na to, osporenim rješenjem nije povrijeđen zakon na štetu tužiteljice.
Us-6935/2001, od 21. sipnja 2005.
Porez na tvrtku
Tužba nije osnovana.
Sud prihvaća stajalište tuženog tijela u obrazloženju osporena rješenja i nalazi da je to tijelo pravilno postupilo kad je odbilo žalbu tužitelja izjavljenu protiv rješenja upravnog tijela prvoga stupnja, kojim je tužitelju razrezan porez na tvrtku za poslovnu jedinicu u G.
Prvostupanjskim je rješenjem, naime, tužitelju pravnoj osobi sa sjedištem u P., razrezan porez na tvrtku za poslovnu jedinicu u G., pozivom na članak 42. Zakona o financiranju jedinica lokalne uprave i samouprave (Narodne novine, broj 117/93. do 33/00) te na Odluku o gradskim porezima Grada G.
Tužitelj ni u žalbi ni u tužbi ne osporava da posluje posredstvom poslovnih jedinica sa sjedištem na području navedene lokalne jedinice uprave, odnosno samouprave, niti visinu razrezana poreza na tvrtku. No, tužitelj smatra kako je obveznik poreza na tvrtku upravo tužitelj kao jedinstvena pravna osoba, jer upravo ona ima pravnu osobnost, ali da nije obveznik poreza na tvrtku za poslovne jedinice bez pravne osobnosti.
Prema članku 42. Zakona o financiranju jedinica lokalne samouprave i uprave, porez na tvrtku ili naziv plaćaju pravne ili fizičke osobe obveznici poreza na dobit ili poreza na dohodak u godišnjoj svoti što je propisuje grad, odnosno općina, i to su prihodi grada, odnosno općina na području koje je sjedište obveznika tog poreza, a rješenje o razrezu poreza na tvrtku donosi tijelo nadležno za utvrđivanje poreza prema sjedištu obveznika poreza na tvrtku. Porez na tvrtku ne može po svakoj tvrtki biti veći od kunske protuvrijednosti 500,00 DEM po srednjem tečaju HNB-a na dan utvrđivanja obveze.
Prema shvaćanju ovog Suda u vezi s primjenom članka 42. Zakona, porez na tvrtku plaća se i na istaknute tvrtke na poslovnim jedinicama, jer sukladno zakonskom izričaju da porez na tvrtku ne može »po svakoj tvrtki biti višim od protuvrijednosti 500,00 DEM, znači da će obveznik poreza na dobit, koji je ujedno obveznik i poreza na tvrtku, platiti porez na tvrtku, što se odnosi, ne samo na sjedište tvrtke, nego i na poslovne jedinice — ako ih ima.
Upravno je tijelo prvoga stupnja tužitelju pravnoj osobi obvezniku plaćanja poreza na tvrtku razrezalo porez na istaknutu tvrtku za poslovnu jedinicu, budući da se poslovnu jedinicu ne može zadužiti plaćanjem toga poreza, nego je, sukladno članku 42. Zakona, porezni obveznik upravo tužitelj.
U vezi s prigovorom tužitelja da mu je već razrezan porez na reklamu, valja reći kako su posrijedi dvije vrste poreza što pripadaju jedinicama lokalne uprave i samouprave, a plaćaju ih porezni obveznici, uz uvjete propisane u Zakonu o financiranju jedinica lokalne uprave i samouprave. U konkretnom slučaju tužitelj ničim nije doveo u sumnju u poslovanje poslovne jedinice za koju plaća porez na tvrtku.
Radi izloženoga, tuženo je tijelo pravilno odbilo žalbu tužitelja, uz obrazloženje što ga ovaj Sud u cijelosti prihvaća.
Us-6893/2001, od27. listopada 2005.
Porez na tvrtku
iz obrazloženja: Tužitelj u tužbi kojom pokreće upravni spor osporava zakonitost pobijanog rješenja, ističući da drugostupanjsko tijelo pri njegovu donošenju uopće nije uzelo u obzir žalbene navode izjavljene protiv prvostupanjskoga rješenja. Ono, naime, odluku temelji na podacima prvostupanjskoga upravnog tijela te tvrdi da ima poslovnu jedinicu za prodaju sladoleda i smrznute hrane na području općine K. Kao u žalbi, ponovno ističe kako na području nadležnosti općine K. nema ni sjedište ni poslovnicu, niti bilo kakav drugi registriran oblik poslovanja, pa mu nije jasno temeljem čega je općina K. razrezala porez na tvrtku, odnosno drugostupanjsko tijelo takvo rješenje o razrezu poreza potvrdilo. Ponovno ističe da nije obveznik poreza na dobit na području općine K., niti da ima sjedište ili izdvojenu poslovnu jedinicu na području nadležnosti te općine. Glede odobrenja za prodaju sladoleda i smrznute hrane te suglasnosti općine K. što udovoljava tome zahtjevu, ističe kako je riječ o odobrenju nadležnog tijela za zadržavanje vozila iz kojih se prodaje sladoled i smrznutu hranu. No, pokretno vozilo iz kojega se prodaje ne može se smatrati poslovnom jedinicom, niti ispunjava uvjete za razrez poreza na tvrtku. Riječ je o hladnjači koja se vrlo kratko zaustavlja na za to predviđenima mjestima u gradu, pa se uopće ne može govoriti o izdvojenoj poslovnoj jedinici sa sjedištem na nekome području, tj. trajno registriranu prodajnome mjestu s stalnim poslovanjem, kakvo bi podlijegalo obvezi plaćanja poreza na tvrtku. Jasno je, dakle, da na području općine K. nema nikakvo poslovanje kakvo podliježe oporezivanju. Ističe da ima sjedište u Z. — na području nadležnosti Porezne uprave Područnog ureda Z. Predlaže stoga Sudu da tužbu uvaži i pobijano rješenje poništi.
Tuženo tijelo, u odgovoru na tužbu, smatra da tužba nije osnovana zbog razloga navedenih u obrazloženju pobijanog rješenja, te predlaže Sudu da je odbije kao neosnovanu.
Tužba je osnovana.
Nije sporno da obveza plaćanja poreza na tvrtku proizlazi iz članka 42. Zakona o financiranju jedinica lokalne samouprave i uprave (Narodne novine, broj 117/93, 92/94, 69/97. i 33/00), a visinu utvrđuje jedinica lokalne samouprave i uprave vlastitom odlukom.
Obveznik je poreza na tvrtku prema članku 42. rečenog Zakona, dakle, pravna i fizička osoba koja je obveznik poreza na dobit ili poreza na dohodak, a prema stavku 3. istog članka, taj je porez prihod grada, odnosno općine na području koje je sjedište, odnosno prebivalište obveznika tog poreza.
Prema već izraženu shvaćanju Suda, ako obveznik poreza na dobit ili dohodak ističe tvrtku ne samo na području općine, odnosno grada gdje ima sjedište, nego i na području drugih općina, odnosno gradova gdje ima poslovnu jedinicu, obvezan je platiti taj porez prema rješenju o razrezu poreza što ga donosi tijelo nadležno za utvrđivanje poreza prema mjestu gdje je tako istaknuta tvrtka.
Ovdje, međutim, tužitelj ponavlja, i u žalbi i u tužbi, kako ima sjedište u Z. te na području općine K. osporava postojanje bilo kakve poslovne jedinice. Tuženo tijelo, priklanjajući se prvostupanjskom tijelu, nalazi da su ispunjeni uvjeti za razrez poreza na tvrtku za izdvojenu poslovnu jedinicu u K. ali, radi otklanjanja prigovora tužitelja, tuženo tijelo ne konkretizira točno postojanje poslovne jedinice (stalno mjesto obavljanja djelatnosti prodaje sladoleda i smrznute hrane) s istaknutom tvrtkom, zbog čega bi tužitelj mogao biti obveznikom toga poreza i izvan sjedišta u Z. na području općine K.
Proizlazi stoga kako se ne može otkloniti prigovore tužitelja glede propusta utvrđivanja važnih činjenica, pa se ni pobijano rješenje ne može cijeniti zakonitim.
Us - 6706/01 od 18.02.2004.
Porez na kuću za odmor
Osporavajući zakonitost pobijanog rješenja, tužitelj u tužbi u bitnome navodi da u kući koju je naslijedio od roditelja boravi cijele godine, osim za vrlo snježnih zima, jer mu je otežan dolazak na liječničke kontrole u Z. Zbog veoma lošeg zdravlja, već je gotovo dvije godine na bolovanju.
Tužitelj predlaže da Sud tužbu uvaži i poništi osporeno rješenje.
Tuženo tijelo, u odgovoru na tužbu, predlaže da Sud, zbog razloga u obrazloženju pobijanog rješenja, tužbu odbije kao neosnovanu.
Tužba nije osnovana.
Zakonito je postupilo tuženo tijelo kad je odbilo žalbu tužitelja uz dano obrazloženje jer je, naime, u čl. 35., st. 1. Zakona o financiranju jedinice lokalne samouprave, imalo uporište odbiti žalbu tužitelja. Prvostupanjsko je tijelo, sukladno Zakonu, moglo utvrditi obvezu plaćanja poreza na kuću za odmor tužitelju za spornu kuću. Okolnosti na koje se tužitelj poziva u tužbi Sud nije mogao uvažiti, jer prema Zakonu, ne omogućuju oslobođenje od plaćanja poreza na kuću za odmor.
Us-6111/01 od 18. 2. 2004.
Porez na kuću na odmor
Osporavajući zakonitost pobijanog rješenja, tužiteljica u tužbi u bitnome navodi da posjeduje kuću u Z. u kojoj još nisu završeni unutarnji radovi. Osim tog stambenog objekta ne posjeduje dugi stambeni objekt, a boravi u unajmljenom stanu. Predlaže da Sud tužbu uvaži.
Tuženo tijelo predlaže da Sud tužbu tužiteljice odbije kao neosnovanu zbog razloga navedenih u obrazloženju pobijanog rješenja.
Tužba nije osnovana.
Ocjenjujući zakonitost pobijanog rješenja, Sud smatra da njime nije povrijeđen zakon tužiteljici na štetu. Tuženo je tijelo, naime, imalo pravo s uporištem u članku 35. stavak 1. Zakona o financiranju jedinica lokalne samouprave odbiti žalbu tužiteljice jer je prvostupanjsko tijelo zakonito postupilo kad je tužiteljici utvrdilo porez na kuću za odmor.
Okolnosti na koje se tužiteljica poziva u svojoj tužbi Sud nije mogao uvažiti jer Zakon ne omogućuje oslobođenje od plaćanja poreza na kuće za odmor.
Us-4999/01 od 13. 5. 2004.
Porez na kuću za odmor
Tužitelj u tužbi navodi da je kuću u P. sagradio kao stambeni objekt, a ne kao kuću za odmor, što proizlazi i iz rješenja o građenju Općine K. od 3. rujna 1995. U P. je prijavio prebivalište već 28. veljače 1995., i to ne samo formalno, jer na istoj adresi uistinu stanuje što potvrđuje preslika osobne iskaznice, pa predlaže da Sud tužbu uvaži i osporeno rješenje poništi.
Tuženo tijelo u odgovoru na tužbu ostaje pri obrazloženju osporenog rješenja i predlaže da se tužba odbije.
Tužba nije osnovana.
Prema članku 37. stavku 1. Zakona o financiranju jedinica lokalne samouprave i uprave (Nar. nov., br. 117/93), kućom za odmor smatra se svaka zgrada ili dio zgrade (stan) koji se koriste sezonski. Tužitelj tvrdi da kuću u P. koristi stalno, a ne sezonski ili povremeno.
Iz podataka u spisu proizlazi da je neovisno o prijavljenom prebivalištu u P. već 1995. godine u postupku utvrđeno da tužitelj na predmetnoj adresi ne prebiva, već da kuću koristi samo sezonski Spisu su, naime, priložne uplatnice za plaćanje odvoza smeća i za komunalnu naknadu što ih tužitelj prima na adresi u K. Osim toga, obveza plaćanja odvoza smeća određena je tužitelju samo za ljetne mjesece, od 1. travnja do 30. rujna. Te podatke tužitelj nije osporio, pa sama prijava prebivališta, što tužitelj nudi kao dokaz stalnog stanovanja, nije dostatan dokaz.
Ni potvrda o kupnji vode uz povoljnije uvjete za lokalno stanovništvo sama za sebe nije dokaz da tužitelj prebiva na navedenoj adresi.
Isto tako, nije od utjecaja tvrdnja tužitelja da je rečeni objekt građen kao stambeni, jer se obveza plaćanja poreza na kuću za odmor temelji na korištenju objekta, a ne na okolnosti da je objekt namijenjen za stanovanje, što u ovom slučaju nije spor-no. S obzirom na navedeno, osporeno rješenje nije povrijedilo zakon na štetu tužitelja.
Us-2481/01 od 17. 2. 2005.
Porez na kuće za odmor
Porez na kuću za odmor utvrđuje se i razrezuje na temelju Zakona o financiranju jedinica lokalne samouprave i uprave (Nar. nov., br. 117/93, 92/94, 69/97, 33/00, 73/00, 127/00, 59/01 i 107/01).
Članak 35. stavak 1. Zakona propisuje da porez na kuće za odmor plaćaju pravne i fizičke osobe - vlasnici kuće za odmor.
Članak 36. stavak 1. Zakona propisuje da se porez na kuću za odmor plaća prema četvornom metru korisne površine, a članak 37. stavak 1. da se kućom za odmor smatra svaka zgrada ili dio zgrade (stan koji se koristi sezonski ili povremeno).
Sadržaj spisa potvrđuje da je tuženo tijelo razrezalo tužitelju porez na kuću za odmor. Na navedeno rješenje tužitelj je uložio žalbu u kojoj je istaknuo da kuća nije namijenjena odmoru nego da služi za stanovanje njegovoj supruzi, koja je tu prijavila prebivalište.
Iz sadržaja spisa predmeta ne može se zaključiti da je tuženo tijelo provjeravalo stambeni status supruge tužitelja u predmetnoj kući. U obrazloženju osporenog rješenja, naprotiv, tuženo tijelo navodi da na toj adresi živi punica tužitelja, a ne supruga, kako tvrdi tužitelj.
Spisu predmeta uz to priložen je preslik osobne iskaznice tužiteljeve supruge, što potvrđuje da je prijavljena na toj adresi.
Slijedom toga, tuženo tijelo očito nije utvrđivalo činjenicu koristi li se sporna kuća povremeno i sezonski, odnosno kao kuća za odmor.
Prema pravnom shvaćanju Suda, činjenicu prebivanja u kući može se dokazivati svim dokaznim sredstvima propisanim u Glavi XI., točka b) Zakona o općem upravnom postupku. Osim uvjerenjem o prebivalištu, može se dokazivati izjavama stranaka, svjedoka te drugim ispravama koje upućuju na to da je stranka prebivala u spornoj kući, odnosno da u toj kući stalno živi radi udovoljavanja stambenih potreba, pa je činjenično stanje ostalo pogrešno i nepotpuno utvrđeno i morat će ga prvostupanjsko tijelo u ponovljenom postupku nadopuniti provođenjem dokaza koje će samostalno prikupiti i koje će i tužitelj priložiti radi dokazivanja tvrdnji iznesenih u tužbi i u žalbi.
Ako se u ponovnom postupku utvrdi da supruga tužitelja koristi kuću za stalno stanovanje, ne bi bilo osnove tužitelju razrezati porez na kuću jer bi "otpao" osnovni kriterij utvrđivanja poreza - povremeno i sezonsko korištenje objekta.
Us-676/02od19.1.2005.
Porez na tvrtku
Prema članku 42. stavak 1. Zakona o financiranju jedinica lokalne samouprave i uprave (Nar. nov., br. 117/93, 69/97, 33/00, 73/00 i 127/00), porez na tvrtku ili naziv plaćaju pravne i fizičke osobe koje su obveznici poreza na dobitak ili poreza na dohodak.
članak 1. Odluke o porezu na tvrtku, odnosno naziv (Glasnik Grada Z., br. 2/94, 12/95 i 6/97), propisuje da pravne i fizičke osobe, obveznici poreza na dobitak ili poreza na dohodak, plaćaju porez na tvrtku, odnosno naziv u godišnjem iznosu od 890,00 kn za fizičke osobe, odnosno 1.240,00 kn za pravne osobe.
Prema podacima u predmetu spisa, neosporno je tužiteljica, kao vlasnica obrta, 9. srpnja 2001. godine upisana u obrtni registar za obavljanje usluga čuvanja garderobe. Budući da je nastanak obveze poreza na tvrtku povezan s nastankom obveze poreza na dohodak od obavljanja obrta, pravilno je tuženo tijelo utvrdilo činjenično stanje i odbilo, kao neosnovanu, žalbu tužiteljice izjavljenu protiv prvostupanjskog rješenja, na temelju članka 240. stavak 1. Zakona o općem upravnom postupku (Nar. nov., br. 53/91).
Prema ocjeni suda, tuženo je tijelo pravilno odlučilo kada je odbilo prigovor tužiteljice da nije dužna platiti porez na tvrtku za cijelu godinu, već samo za razdoblje otkad je počela poslovati, tj. od 9. srpnja 2001. godine, budući da Odluka o porezu na tvrtku, odnosno naziv nije propisala smanjenje poreza ako se djelatnost počela obavljati u drugom dijelu tekuće godine.
Slijedom toga, osporenim rješenjem nije povrijeđen zakon na štetu tužiteljice.
Us-7300/2001 od 22. studenoga 2004.
Porez na kuće za odmor
Nije u pravu tužitelj kad smatra da se porez na kuću za odmor plaća samo na građevinski dovršene kuće za koje je ispostavljena uporabna dozvola. Svaku se zgradu, naime, koja se rabi sezonski ili povremeno, prema članku 37. Zakona o financiranju jedinica lokalne samouprave i uprave (Nar. nov., br. 117/93 i 33/00) smatra kućom za odmor ako je dovršena toliko da se može uporabiti, a ovdje je upravo tako.
Očevidom je, naime, utvrđena posvemašnja uređenost tužiteljevog objekta (korisna površina 199,29m2, spremnik za vodu, riješena kanalizacija gradnjom septičke jame). Iz zapisnika o pregledu kuće od 1. rujna 1998. proizlazi da je u povodu tužiteljeve žalbe obavljen je očevid te je zateče-na tužiteljeva supruga kako koristi objekt, što potvrđuje zaključak da je riječ o kući za odmor dovoljno uređenoj da se može rabiti. Stoga nije osnovan tužiteljev prigovor o nedovoljno utvrđenom činjeničnom stanju.
Us-6344/2001 od 28. veljače 2004.
Porez na tvrtku
Osporavajući zakonitost pobijanog rješenja tužitelj u tužbi u bitnome navodi kako je na temelju članka 637. stavak 3. i 6. Zakona o trgovačkim društvima, opravdano mislio, što u tužbi i tvrdi, da je prestao poslovati 31. prosinca 1997., jer je po sili zakona društvo trebalo biti likvidirano, prema postupku što ga je pokrenuo registarski odjel Suda te je brisano iz sudskog registra, pa da stoga bivše trgovačko društvo "0. T." d.o.o. K., Ulica T. U., nije obveznik plaćanja poreza na tvrtku od 1. siječnja 1998., jer je po sili zakona prestalo postojati 31. prosinca 1997.
Tužena strana nije utvrdila činjenično stanje, tj. nije utvrdi-laje li tužitelj povećao temeljni kapital te je zbog nepravilno utvrđenog stanja izvela nepravilan zaključak.
Tužitelj predlaže da Sud tužbu uvaži i poništi osporeno rješenje.
Tuženo tijelo predlaže da Sud tužbu odbije kao neosnovanu, zbog razloga navedenih u obrazloženju osporenog rješenja.
Tužba nije osnovana.
Sud smatra da je zakonito postupilo tuženo tijelo kad je odbilo žalbu tužitelja uz dano obrazloženje. Tužitelj je, naime, u 2000. godini bio upisan u trgovački registar Trgovačkog suda u K. kao društvo s ograničenom odgovornošću, pa je odluka sukladna članku 42. stavku 1. Zakona o financiranju jedinica lokalne samouprave i uprave te članku 3. stavku 3. Pravilnika o porezu na dobit, što propisuje da pravna osoba prestaje biti obveznikom poreza na dobit brisanjem iz trgovačkog registra.